ZAGREB - “Pierre je lijevi svećenik. Cool je. Smiješan je. On nije svećenik, on je dobričina. Kao da imam novog ujaka. Fantastičnog koji se smije, pjeva, koji mi se sviđa.” Tako opisuje svoga novog prijatelja devetogodišnji dječak, Francuz, kojemu su roditelji ateisti i hipici, a djed i baka katolički vjernici.
Ali svi vole Pierrea, njegov svjetonazor jednako je blizak onima koji vjeruju i koji ne vjeruju u Boga. On nosi traperice, svira gitaru, brine se za svoju pastvu i ima strašnog psa po imenu Baloo.
U Francuskoj objavljen 2006.
Pierre je dječaka poveo na kampiranje. Vožnja bicikla je naporna, dječaku treba odmor i opuštanje, pa ga nagovara da jedan drugoga dodiruju po trbuhu, jer to najbolje opušta bebe. Ono što je dobro za bebe, dobro je i za velike ljude. Te noći dječak je morao dodirivati Pierra. Rekao mu je da će to ostati njihova tajna.
Puno kasnije, dječak je već imao trideset pet godina, dvanaestogodišnju kćer, i Pierre mu je sve dublje razarao dušu. Odlučio ga je, zajedno s prijateljem, naći gdje god bio. Njegov život i životopis imaju vazda istu mantru: “ubio sam Pierrea zato što imam devet godina... zato što imam dvanaest godina... zato što imam trideset pet godina.” Našli su ga, a on je bio malen, jadan i tih. Umirovljeni svećenik, poput onoga osuđenog šestinskoga župnika, pedofila Čučeka.
To je priča crtanog romana, ili grafičke novele “Zašto sam ubio Pierrea”. Lijep, brutalan u svojoj izravnosti, sjajno nacrtan i napisan, ovo je roman o pedofiliji pod okriljem Katoličke crkve. Ili o pedofiliji općenito. Napisao ga je Olivier Ka (ili Karali), rođen 1967. u Beirutu, kao dijete doseljen u Francusku, pisac, novinar, scenarist, urednik. Roman je nacrtao Alfred (ili Lionel Papagalli), rođen u Grenobleu 1976, crtač stripova i ilustrator.
“Zašto sam ubio Pierra” nagrađivana je i slavljena knjiga (objavljena 2006), kako zbog načina na koji su autori uspjeli tretirati temu, tako i zbog fascinantnog korištenja mogućnosti stripovskoga medija. Jer, ono što su Olivier i Alfred ispričali u svome crtanom romanu, ne bi moglo biti tako izrečeno ni književnošću, ni filmom.
Naravno, “Zašto sam ubio Pierrea” je vrijedan artefakt narativne umjetnosti, i nema dokumentarističke ni pedagoško-poučne pretenzije. No, priča je to i o Čučeku i o svim otkrivenim i neotkrivenim čučecima, crkvenim pastirima, koji su ljubeći svojom kršćanskom ljubavlju povjerene im ovčice i ovniće, seksualno zadovoljstvo nalazili u jaganjcima Božjim.
Ovaj strip, recimo, pokazuje kakvo su strašno zlo činili vjernici koji su u Zagrebu demonstrirali u obranu pedofila Čučeka, ali i gradonačelnik Bandić, koji ga je u jednoj televizijskoj izjavi uzeo u zaštitu. Oni koji pročitaju “Zašto sam ubio Pierrea” mogli bi, možda, naslutiti kako su se osjećale žrtve šestinskoga župnika.
Karizmatični izdavač
Ovaj sjajni crtani roman objavila je zagrebačka Fibra, tojest karizmatični stripovski prosvjetitelj i jedna od najčasnijih figura cjelokupne domaće književne i izdavačke scene, Marko Šunjić. Riječ je o knjizi koju bi, kako iz estetskih tako i iz moralnih razloga, trebala imati svaka naša javna knjižnica. A o crkvenima da i ne govorimo.
Miljenko Jergović
Ali svi vole Pierrea, njegov svjetonazor jednako je blizak onima koji vjeruju i koji ne vjeruju u Boga. On nosi traperice, svira gitaru, brine se za svoju pastvu i ima strašnog psa po imenu Baloo.
U Francuskoj objavljen 2006.
Pierre je dječaka poveo na kampiranje. Vožnja bicikla je naporna, dječaku treba odmor i opuštanje, pa ga nagovara da jedan drugoga dodiruju po trbuhu, jer to najbolje opušta bebe. Ono što je dobro za bebe, dobro je i za velike ljude. Te noći dječak je morao dodirivati Pierra. Rekao mu je da će to ostati njihova tajna.
Puno kasnije, dječak je već imao trideset pet godina, dvanaestogodišnju kćer, i Pierre mu je sve dublje razarao dušu. Odlučio ga je, zajedno s prijateljem, naći gdje god bio. Njegov život i životopis imaju vazda istu mantru: “ubio sam Pierrea zato što imam devet godina... zato što imam dvanaest godina... zato što imam trideset pet godina.” Našli su ga, a on je bio malen, jadan i tih. Umirovljeni svećenik, poput onoga osuđenog šestinskoga župnika, pedofila Čučeka.
To je priča crtanog romana, ili grafičke novele “Zašto sam ubio Pierrea”. Lijep, brutalan u svojoj izravnosti, sjajno nacrtan i napisan, ovo je roman o pedofiliji pod okriljem Katoličke crkve. Ili o pedofiliji općenito. Napisao ga je Olivier Ka (ili Karali), rođen 1967. u Beirutu, kao dijete doseljen u Francusku, pisac, novinar, scenarist, urednik. Roman je nacrtao Alfred (ili Lionel Papagalli), rođen u Grenobleu 1976, crtač stripova i ilustrator.
“Zašto sam ubio Pierra” nagrađivana je i slavljena knjiga (objavljena 2006), kako zbog načina na koji su autori uspjeli tretirati temu, tako i zbog fascinantnog korištenja mogućnosti stripovskoga medija. Jer, ono što su Olivier i Alfred ispričali u svome crtanom romanu, ne bi moglo biti tako izrečeno ni književnošću, ni filmom.
Naravno, “Zašto sam ubio Pierrea” je vrijedan artefakt narativne umjetnosti, i nema dokumentarističke ni pedagoško-poučne pretenzije. No, priča je to i o Čučeku i o svim otkrivenim i neotkrivenim čučecima, crkvenim pastirima, koji su ljubeći svojom kršćanskom ljubavlju povjerene im ovčice i ovniće, seksualno zadovoljstvo nalazili u jaganjcima Božjim.
Ovaj strip, recimo, pokazuje kakvo su strašno zlo činili vjernici koji su u Zagrebu demonstrirali u obranu pedofila Čučeka, ali i gradonačelnik Bandić, koji ga je u jednoj televizijskoj izjavi uzeo u zaštitu. Oni koji pročitaju “Zašto sam ubio Pierrea” mogli bi, možda, naslutiti kako su se osjećale žrtve šestinskoga župnika.
Karizmatični izdavač
Ovaj sjajni crtani roman objavila je zagrebačka Fibra, tojest karizmatični stripovski prosvjetitelj i jedna od najčasnijih figura cjelokupne domaće književne i izdavačke scene, Marko Šunjić. Riječ je o knjizi koju bi, kako iz estetskih tako i iz moralnih razloga, trebala imati svaka naša javna knjižnica. A o crkvenima da i ne govorimo.
Miljenko Jergović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....