KAKO JE U RIJECI NASTAO FAŠIZAM D'Annunzijeva uvertira za jednu od najvećih tragedija 20. stoljeća

Nikada nijedan grad nije bio trijumfalnije zauzet nego 12. rujna 1919., kada je konvoj kamiona punih dobrovoljaca u odorama iz mašte, uz klicanje 30.000 stanovnika ušao u Rijeku, mali lučki grad na Jadranu. Pritom je na samom čelu bila živa legenda, ratni junak i talijanski najveći živući pjesnik: Gabriele D’Annunzio, koji je sve stavio na kocku kako bi taj grad oslobodio od okupatora i vratio majci Italiji. S balkona gradske vijećnice koji je bio bogato ukrašen zastavama pjesnik je govorio oduševljenom stanovništvu: “Talijani grada Rijeke (...) evo me ovdje (...). Dopustite mi da vam danas kažem samo jedno (...). Evo čovjeka koji je sve dao kako bi u potpunosti služio vašem cilju (...). Stojim tu pred vama (...) ja, dobrovoljac, koji se borio svim vrstama oružja, koji je bio ranjen i osakaćen, reagiram na duboku zabrinutost svoje zemlje tako što proglašavam da se Rijeka od danas zauvijek vraća majci Italiji”.

Velike geste

Ta je herojska gesta, naravno, ubrzo naišla na jedan mali problem: majka Italija uopće nije htjela primiti natrag taj grad s većinskim talijanskim stanovništvom na hrvatskoj obali. U sklopu pregovora o ugovoru iz Saint-Germaina Rijeka je obećana Hrvatskoj, a Italija je dobila druga područja kao kompenzaciju. D’Annunzijeva politička eskapada nije bila dobrodošla, a premijer se pravio da ništa o tome ne zna, čak i nakon što mu je taj autor i novopečeni autokrat poslao opširno pismo u kojemu mu Rijeku prostire pod noge.

D’Annunzio se ipak nije dao obeshrabriti te je na dvadeset osam četvornih kilometara koje je porobio stvorio slobodnu državu. Ipak je on bio majstor velikih gesta. Tijekom rata, usprkos svojoj dobi od 52 godine, dobrovoljno se javio u vojsku i angažirao tamo gdje je bilo najopasnije. Upravljao je zrakoplovima, sudjelovao u borbama i uvijek stajao u središtu opasnosti, a 1918. uspio mu je jedan herojski čin, kada je u zrakoplovu preletio Beč, glavni grad zakletog neprijatelja Italije, i pritom pobacao stotine letaka iznad grada. Ti leci bili su obojeni u nacionalne boje Italije i nosili su ponosnu obavijest kako je taj junak iz zraka umjesto literature mogao bacati i bombe. No već je tada taj pjesnik bio samo putnik u zrakoplovu, nesreća prigodom ranije misije koštala ga je desnog oka: podnio je pravu žrtvu za svoju domovinu.

Možda ta žrtva ipak nije bila prinesena na oltar domovine, već je bila namijenjena za samog D’Annunzija, jednoga od najfascinantnijih autora u vremenu punom interesantnih likova. Nizak, ćelav i sve samo ne dobrog izgleda, on se ipak hvalio kako je zaveo stotine žena, među kojima neke od najbogatijih, najaristokratskijih i najpoznatijih onog vremena. Moderni dandy sa seksualnim apetitom antičkog satira, proveo je nekoliko godina u Parizu kako bi pobjegao svojim talijanskim vjerovnicima, koji su financirali njegov raskošni životni stil: nekoliko raskošnih vila i garderobu sa stotinama pari cipela, bezbrojnim rukavicama od skupocjene kože u svim zamislivim bojama, kao i pidžamu koja je naprijed imala zlatom opšivenu rupu kako bi pjesniku olakšala avanturu s damom koja je bila upravo aktualna. On je bio dostojan nasljednik Casanove i istovremeno autor vrtoglavih stihova i proze pune strasti, putenosti i upućivanja na antiku, moderni Ikar, koji se sve više približavao Suncu. Dok je bio borbeni pilot, uvijek je ulazio u svoj avion u besprijekornim lakiranim kožnim čizmama, koje je njegov vjerni sluga svako jutro laštio do visokog sjaja.

Osjećaj srdžbe

Čak su i njegovi najveći protivnici morali priznati da je njegovo književno stvaralaštvo bilo neobično: puteno, osjećajno i jako te istovremeno potpuno amoralno. Uvijek je znao osjećaje svoga vremena uobličiti u provokativne formulacije. Krajem 19. st. bio je knez dekadentnih pjesnika, početkom 20. otkrio je letenje i slavio je brzinu, brze strojeve i zavodljivo uzbuđenje, kada je izbio rat, nije bio samo vojnik već i bard muževnih vrlina i borbe. Sada, u Rijeci, opet je krenuo u novo definiranje sebe samog.

Osjećaj srdžbe je D’Annunzia motivirao da na čelu trupe deziluzioniranih vojnika i šarene skupine avanturista zauzme tu malu talijansku enklavu. Pjesnik i njegova sljedba osjećali su se izdanima i razočaranima uvjetima mira jer su drugim nacijama obećani posjedi koji su prema njegovu mišljenju pripadali Italiji. Čvrsto je odlučio iskoristiti svoju moć živuće legende i stvoriti nešto novo, neki novi pokret, novo društvo. Već uoči rata, kada je opetovano forsirao vladu u spektakularnim javnim govorima da ranije stupi u rat, shvatio je kako karizmatično djeluje na mase i počeo je tu moć, koju je u takvim trenucima imao nad masom ljudi, voljeti gotovo erotskim intenzitetom:

“Lica, lica, lica; sva strast svakog pojedinog lica pogađa moje ranjeno oko, lica bezbrojna kao topla zrnca pijeska u šaci (...). Ogromno, uzbibano, urlajući. Osjećam kako moja blijedost gori kao bijeli plamen. U mojoj nutrini nije preostalo ništa mojega, ja sam poput demona ustanka, poput duha slobodnog naroda (...). Konačno vidim svoj credo u krvi i duhu. Nisam više opijen samim sobom, već čitavom svojom rasom (...). Njezino kretanje pokreće i mene. Ustajem kako bih okrunio nju i ustajem kako bih okrunio sebe (...). Rulja urla i diže se a ja svjedočim njezinoj sudbini. Gomila je poput usijanog metala. Svi otvori kalupa za lijevanje su otvoreni. Izlijeva se jedan divovski kip”.

Pjesnik kao diktator stvorio je u Rijeci novi oblik države, koju protivno volji svojih suradnika nije nazvao republika, nego impresa - pustolovina, pothvat, vojna država - L’Impresa di Fiume. Emocionalni govori s balkona gradske vijećnice postali su svakodnevni događaji, a njegove trupe su ga rado slušale, iako im je već dosadio život u tom malom lučkom gradu. Mali je diktator stajao sam na velikom balkonu i podizao ruku u rimski pozdrav, koji je vidio na pozornici pariške opere i kojemu se divio. Pojavljivao se u uniformi i obraćali su mu se s duce (vođa).

Braća Sitwell

Braća Osbert i Sacheverell Sitwell, dva britanska državljanina i literata, smatrali su svakodnevicu u toj odmetničkoj državi neodoljivo komičnom. Došli su se sastati s D’Annunzijem, a vijećnicu su opisali kao “izgrađenu u poznatom renesansnom elefantitis-stilu, koji je tako omiljen među općinskim vijećima diljem svijeta”. Ta su braća imala izvrsne društvene veze i doista su ih pustili k duceu. Međutim, prije toga su sa zaprepaštenjem i zbunjenošću promatrali život na ulicama oko vijećnice: “Opća animiranost i glasna živost činili su se kao nagovještaji neke nove zemlje, novog sustava (...). Činilo se kako svatko ovdje nosi uniformu, koju je sam osmislio: neki su nosili brade, neki su potpuno izbrijali glavu, kako bi bili što sličniji samom duceu, koji je pak bio potpuno ćelav, drugi su opet puštali divovske pramenove kose, duge pola stope, koji su se klatili tamo amo preko njihovih čela i nosili su crni fes koji je balansirao na stražnjem dijelu glave”. Neki od tih boraca za slobodu bili su sijedi veterani, koji su se još prije pola stoljeća borili uz bok Garibaldija.

D’Annunzio je bio nepopravljivi romantik. Napisao je ustav za svoju malu državu, koji se s jedne strane bazirao na modelu staleža, a s druge strane je u mnogočemu bio vrlo napredan. Zagovarao je potpunu ravnopravnost muškaraca i žena, religije i ateizma, slobodno i nereligijsko odgajanje djece, apsolutnu podjelu vlasti u državi i snažnu demokratsku bazu. Tu su mnogi utjecaji bili na djelu, uključujući i onaj sindikalista i anarhista Alcestea de Ambrisa, no zapravo je taj poetski vlastodržac tom tekstu dao pečat, pa je povrh uobičajenih, no ne previše nadahnjujućih devet staleža (radnici, učitelji, mornari...), dodao i deseti, koji je nazvao energia i koji bi se sastojao isključivo od umjetnika.

Glazba

Jedno od najvažnijih načela tog ustava bila je glazba, prikladan izbor za ducea, čija je aktualna ljubavnica, hirovita talijanska pijanistica, skupa sa svojim koncertnim klavirom stanovala s njim u Guvernerovoj palači, gdje je D’Annunzio obavljao državničke poslove uz zvuke kasnih Beethovenovih sonata.

No vrlo brzo je došlo do disonanci između umjetnosti i stvarnosti. Ponekad se to događalo doslovno, kao na primjer prigodom jedne bitke, koju je taj pjesnik uprizorio na glavnom trgu u čast jednog gostujućeg orkestra, kako bi održao dobro raspoloženje svojih trupa. Osbert Sitwell izvještava da je popis ranjenih obuhvaćao nekoliko glazbenika. Međutim, sve češće su pjesništvo i stvarnost prilikom upravljanja gradom bili nepomirljivo suprotstavljeni, pogotovo što minijaturni duce nije bio čovjek koji se rado bavio administrativnim detaljima. Znao je nestati danima u svom apartmanu, gotovo ništa nije jeo i nije ga se smjelo ometati ni pod kojim okolnostima, jer je tražio nadahnuće. A onda bi opet u javnosti impulzivno istupao. Ništa od toga nije pridonijelo poboljšanju situacije u gradu bez prihoda gdje su na glavnom trgu stotine plaćenika u prašini kasnog ljeta ubijale vrijeme, a katkad i jedni druge. Italija je uvela blokadu pa do grada gotovo nisu stizale namirnice i ostala dobra. Pljačke su postale češće, prijavljena su i silovanja, stanovnici grada postupno su zamrzili svoje osloboditelje. Kako bi nahranila mnoga gladna usta i dala ljudima neki posao, nova je patuljasta država odaslala gusarsku flotu.

D’Annunzio je promatrao svoju bravuru kao jednu korisnu stepenicu na putu prema Rimu, gdje je već vidio sebe kao literarnog gospodara svoje domovine, kao pjesnika državnika poput Marka Aurelija. No njegovi su saveznici imali druge planove. Jedan od njih bio je ambiciozni fašistički vođa Benito Mussolini, koji je obećao pomoć starom prijatelju, no svoje kićene riječi nije podržao djelima. Mussolini je bio fasciniran inscenacijom i patosom kojim je D’Annunzio oduševljavao svoje trupe pa je počeo imitirati rimski pozdrav, odore, retoriku i ukupnu estetiku pjesničkog vođe, no nije imao namjeru pomoći svom prijatelju i mentoru da dođe na tron na kojem je on sam jednog dana htio sjediti. Draže mu je bilo da pjesnik ostane na Jadranu, gdje još uvijek nije htio priznati propast svog projekta i šepurio se po palači čija je arhitektura bila grandiozna kao i ambicije njezina stanara.

Novi vokabular

Talijanska je vlada 1920. okončala tu farsu. Pojačala je blokadu i počela bombardirati grad. Duce je u svojoj palači ranjen granatom, što mu je dalo sjajan izgovor da se konačno povuče. Napustio je grad isto kao što je i došao, u veličanstvenoj procesiji. Njegova vojna eskapada nije imala pravni epilog, naprotiv: Mussolini je bio čovjek trenutka i potrudio se iskoristiti prestiž tog dekadentnog pjesnika, koji se nanovo definirao, ovaj put kao legendarni domoljub. Iscrpljen, D’Annunzio se vratio svojim pravim strastima i posvetio novim knjigama i avanturama sa ženama. Sasvim usputno izmislio je posve novi estetski vokabular, koji će u sljedećim godinama dobiti novo značenje: uprizorenje fašizma.

Jer, Rijeka je bila samo operetna uvertira za jednu od najvećih tragedija 20. stoljeća. D’Annunzijev bivši prijatelj Mussolini znao je kako iskoristiti taj nadahnuti stil koji je pjesnik dao svojim nastupima. No s druge strane, iza pozdrava podignute ruke, odora, parada i beskrajnih govora, kojima su uskoro diktature cijelog svijeta ogrnule svoje prljave poslove, stajali su ogorčenost i osjećaj izdaje koji su u Europi bili tako jaki da su doveli do druge, srodne revolucije, pokreta koji je isprva bio manje vidljiv, no na duge staze puno utjecajniji.

(U idućem nastavku: Gladomor - kako su boljševici izazvali masovni pomor u Ukrajini)

Philipp Blom - Rastrgane godine

Europsko međuraće od 1918. do 1939. uobičajeno se percipira kao tjeskobno razdoblje sveopćeg posttraumatskog poremećaja koje je izazvao Prvi svjetski rat i mučnih događaja koji su pripremali Drugi. Rastrgane godine Philippa Bloma ne bave se, međutim, ključnim povijesnim događajima koji su obilježili to razdoblje, već poviješću svakodnevice, znanosti, kulture i umjetnosti. U političku povijest zadiru tek da bi podsjetile na bizarnost i stravu tog vremena, u rasponu od D’Annunzijeve avanture u Rijeci preko ukrajinskoga Gladomora i nacističkog spaljivanja knjiga do tragedije Španjolskoga građanskog rata. U pozadini velikih političkih poremećaja i kriza odjekivale su sinkope jazza, besmisleni i buntovni stihovi dadaizma i kaotična buka velegradova, koji su tada prvi put doživjeli automobilske gužve. Philipp Blom nudi nam fascinantne podatke o vremenu koje ne zaslužuje biti upamćeno isključivo po totalitarnim zločinima.

Preveo: Goran Schmidt

Redovna cijena 249 kuna

Akcijska cijena: 200 kuna s uključenom dostavom*

Narudžbe na: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

www.fraktura.hr

ili na telefon 01 335 78 63 radnim danom od 8:30 do 16:30

*vrijedi samo za područje Republike Hrvatske