POVIJESNI ROMAN 'NADOHVAT'

KNJIŽEVNICA KOJU JE OTKRIO JURICA PAVIČIĆ Tko je zapravo Ena Katarina Haler, 24-godišnja spisateljica koja je privukla pažnju kritičara Jutarnjeg

Ena Katarina Haler
 Ronald Gorsic / CROPIX
 

Napisati i objaviti povijesni roman golem je i zahtjevan pothvat. Koji zna biti i opasan. Pogotovo ako se temelji na stvarnim likovima. Autora to, naime, dovodi na potencijalno sklizak teren koji može dovesti u pitanje autentičnost njegova pisanja, osobito kad je riječ o stavljanju pojedinih osoba u povijesni i društveni kontekst...

Dodatno je, pak, teško i izazovno ako se priča temelji na osobama iz autorove blizine, na članovima njegove obitelji, jer to otvara neke nove potencijalne probleme vezane uz razumijevanje drugih članova iste te obitelji... Ukratko, riječ je o stvarnom velikom izazovu koji traži i puno istraživanja. Zato su dobri povijesni romani iznimno cijenjeni. A, takav je, sudeći prema reakcijama naših cijenjenih kritičara i roman “Nadohvat” mlade Osječanke Ene Katarine Haler, 24-godišnje studentice Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, koja je prošle godine u VBZ-ovu izdanju na tržište plasirala svoj stvaralački prvijenac, povijesni roman na 460 stranica. Vjerujem da se mnogima od vas sada roje upitnici u glavi. Tko je Ena Katarina Haler? Kakav je to roman napisala? Kakve veze ima studentica arhitekture s pisanjem povijesnih romana? Zašto je hvale kritičari? Je li moguće da netko bez književničkog pedigrea i iskustva uspješno debitira na sceni u tako zahtjevnoj formi? Ena Katarina Haler, dakle, široj je hrvatskoj javnosti prilična nepoznanica. Izuzmemo li nedavni tekst našeg kolege Jurice Pavičića koji je recenziji njezina romana dao prilično velik prostor te recenziju bivšega osječkog gradonačelnika prof. dr. Zlatka Kramarića prije dva mjeseca u Glasu Slavonije, šira hrvatska javnost nije ni imala prigodu upoznati se s tim djelom i njegovom autoricom pa ćemo na ovim stranicama to sada pokušati popraviti. Tko je, dakle, Ena Katarina Haler i zašto se o njoj tako malo zna?

-Jutarnji list-
Zagreb, 240420.
Trg Kresimira Cosica.
Ena Katarina Haler, mlada spisateljica.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

Od politologije do arhitekture

- S obzirom na moje godine, a imam ih 24, nekako je i realno da mi biografija ne može biti ne znam kako opsežna. Ona zapravo sadrži samo nekoliko osnovnih podataka, a to je da sam rođena u Osijeku, gdje sam završila osnovnu i srednju školu (Matematička gimnazija, op. a.), a onda sam, prilično iznenađujuće i za sebe samu, upisala studij politologije u Zagrebu, od kojeg sam ipak na vrijeme nakon dvije godine odustala i upisala arhitekturu, što je ipak područje u kojem se najbolje osjećam i u kojem vidim svoju budućnost. Završila sam treću godinu i sada sam na prijelaznoj godini između preddiplomskog i diplomskog studija. Odradila sam stručnu studentsku praksu, i dalje radim u jednom uredu u Zagrebu, a najesen nastavljam s diplomskim studijem. I da. Napisala sam povijesni roman “Nadohvat”, što je moj književni prvijenac. I to je to - kratko i skromno upoznala nas je Ena Katarina s osnovnim informacijama o sebi, a prije nego što smo se dohvatili “Nadohvata” upitali smo je da dodatno objasni te skokove od politologije do arhitekture.

- Politologija bi se zapravo mogla okarakterizirati kao incident u mom životu, jer sam uvijek bila kreativan tip i htjela raditi nešto vizualno. Čak sam u djetinjstvu mislila da ću se baviti slikarstvom, a onda se to počelo kanalizirati prema arhitekturi. No, nakon završetka srednje škole bilo je svakakvih dvojbi. Kako sam već tada puno pisala, mislila sam da bi u tom smislu prikladniji bio društveni studij, poput politologije, koji bi mi dao više vremena i sredstava za istraživanje literature. No, to ipak nije bilo za mene, ali sam na vrijeme shvatila da moram mijenjati odluku i dobro je da sam to učinila, jer je arhitektura, uz pisanje koje mi je zasad ipak više hobi i potencijalni dodatni posao, ipak ono u čemu se vidim i u čemu se najbolje osjećam - istaknula je naša sugovornica.

Njezin prvi roman, kako su ga u VBZ-u opisali, “prvi je suvremeni književni tekst koji jasnim ženskim glasom i dokufikcionalnim prosedeom pripovijeda stvarnu priču o kontroverznim zbivanjima iz naše novije povijesti. U realističkom ključu i s čestim lirskim momentima roman uvjerljivo prikazuje seoski život Banovine, koji ljudi toga kraja nastoje voditi i u duboko tragičnim okolnostima Drugog svjetskog rata. A onda se kadar s njihova najbližeg susjedstva širi na mjesto Zrin, toponim dotad znan tek kao sjedište plemića Šubića Zrinskih, dok se epizodno oživljava i salonsko ozračje ratnog Zagreba”. “Nadohvat” je zapravo priča o tragediji jedne obitelji s kojom se mogu poistovjetiti i druge obitelji kako spomenutog Zrina, tako i nekih drugih Zrinova, što na području bivše Jugoslavije, što u ostatku svijeta. No, ovo je prije svega osobna priča, jer Ena Katarina priča o životu svoje bake Katarine, s majčine strane, koju je slušala u djetinjstvu, odnosno točnije do 10. godine svoga života, kad joj je baka preminula. No, mala djevojčica, koja je očito i tada kao i sada ipak imala nešto drukčije interese od većine svojih vršnjaka, tu je priču savršeno upijala i upila. Štoviše, vrlo brzo je spoznala da bakina priča zaslužuje biti napisana. Pomalo nevjerojatno zvuči podatak da je Ena Katarina s pisanjem romana počela u ranoj tinejdžerskoj dobi, sa samo 14 godina.

-Jutarnji list-
Zagreb, 240420.
Trg Kresimira Cosica.
Ena Katarina Haler, mlada spisateljica.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

- Od malena sam voljela pisati i literarno se izražavati, pa to meni i nije tako neobično. Da, temelj priče je životna priča moje bake Katarine, koju sam slušala u djetinjstvu. Nas dvije bile smo vrlo bliske i jako mi je bila bitna, kao i njezina priča, a kako sam smatrala da bi bila šteta da ta priča ostane samo u našem intimnom obiteljskom krugu, odlučila sam je ispričati na ovaj način - rekla je mlada autorica.

Ukratko, knjiga govori o jednoj od najružnijih epizoda Drugog svjetskog rata, kad su partizani 1943., smatrajući ga ustaškim uporištem, Zrin sravnili sa zemljom, dio mještana masakrirali, a ostale potjerali i onda ih nakon rata raselili vlakovima bez voznog reda... Tako je i baka Katarina sa svojom obitelji završila u Slatiniku Drenjskom nedaleko od Đakova, u kući nekih prethodno protjeranih folksdojčera... Bilo je takvih priča na tisuće, ali malo ih je ovako ispričanih.

- Imala sam fragmente, jer baka je umrla kada je meni bilo 10 godina, ali sam očito vrlo dobra upila sve njezine priče u tom razdoblju našeg zajedničkog življenja i kako sam odrastala, njezine priče su se sve više slagale u nekakve mozaike u mojoj glavi, pri čemu sam sve te fragmente provjeravala i u razgovoru s roditeljima, tražila od njih potvrdu da je to bilo tako... Moram istaknuti da baka nikad nije govorila o politici, nacionalnostima, nego o svojim osobnim doživljajima, običnim životnim situacijama u kojima je bila. S tom podlogom počela sam istraživati dokumentaciju, skupljati materijale i tako je krenulo. To je njezina priča, pomalo i didina, ali uglavnom njezina - objašnjava Ena Katarina uz dodatak da su većina likova stvarne osobe s njihovim pravim imenima. Tek je nekoliko fikcijskih likova nastalih za potrebe romana.

Osobni razlozi

Naša sugovornica ističe da je sve počelo iz osobnih razloga i moralne odgovornosti, a onda se tijekom istraživanja priča strukturirala i dobivala neizbježan povijesni kontekst.

- Naravno da ja s deset godina nisam bila svjesna te situacije, tko je kome što napravio ili ne. Kad sam počela istraživati i shvatila o kakvim je odnosima riječ, postalo mi je jasno zašto baka o tome nije smjela govoriti prije 90-ih godina. Mislim da svaka strana zaslužuje da ima svoju priču. Ideja je bila pokazati da ne mogu svi ljudi utjecati na okolnosti u kojima se nađu. To jest priča o mojoj baki, ali je i prikaz milijuna drugih ljudi koji se nekim slučajem nađu na pogrešnoj strani povijesti. To je moj pokušaj da dam šansu tim ljudima da ih se razumije iz njihove pozicije. Literatura i služi tome da svatko dobije priliku za razumijevanje - istaknula je mlada spisateljica, čija knjiga ima posebnu vrijednost i zbog same činjenice da ju je pisala u svojim formativnim godinama. U vrijeme kad su njezini vršnjaci radili nešto drugo, Ena Katarina je pohodila arhive, povijesne muzeje, knjižnice... Trajalo je to punih osam godina. I nije bilo lako.

- Na trenutke je bilo i vrlo emotivno, ali na trenutke sam morala i uspijevala ostati hladna, ma koliko to zvučalo grubo. Sama sebi sam rekla da su to likovi na kojima radim, morala sam se ponekad isključiti iz razmišljanja da su to stvarni ljudi koje sam poznavala. Naravno da je bilo teško čitati tekstove o pokoljima, ustaškim logorima, Bleiburgu... Nije to jednostavna literatura, pogotovo za nekoga tako mladog i nekoga tko nije povjesničar, ali kad se suočite s takvom temom, onda si to morate pretočiti u drugi kontekst, jer biste poludjeli u suprotnom. Možda mi je emotivno najteže bilo objavljivanje knjige, jer sam to doživjela kao rastanak od te priče koja je dugo bila sa mnom - rekla je Ena Katarina, ali se odmah složila i s našim mišljenjem da to ne može biti rastanak, nego da je će ta priča zauvijek ostati s njom, da se od nje nije rastala, nego zapravo još više zbližila s njom.

Puno je istraživala. Počela je sa zbornicima o Zrinu koje sam imala kod kuće, gdje su zapisana svjedočanstva drugih ljudi, podaci o mjestu prije 1943. Zatim i zbornike drugih mjesta na Banovini, da bi složila sliku te mikrolokacije. Istraživala je i život u Zagrebu u vrijeme NDH u Arhivu Toše Dapca... Zahvalna je što je na tom putu naišla na mnoštvo susretljivih ljudi. - Ime romana je došlo naknadno, a Nadohvat je bio naslov jednog poglavlja u knjizi. Shvatila sam da u svakom dijelu romana postoji nešto što nosi atmosferu, što zvuči malo tjeskobno i prenosi općenito osjećaj glavne junakinje, gdje stalno nešto djeluje kao da je blizu, a zapravo je nedostižno. To je jedan veliki osjećaj nemoći i zato je ‘Nadohvat’ - objasnila je.

-Jutarnji list-
Zagreb, 240420.
Trg Kresimira Cosica.
Ena Katarina Haler, mlada spisateljica.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

Ističe kako je s izdavanjem knjige imala puno sreće. Igrom slučaja, još dok je bila na drugoj godini politologije, na nagovor prijateljice sudjelovala je na jednoj radionici kreativnog pisanja kod Zorana Ferića, kojemu je kao zadaću predala jedno poglavlje iz te knjige. Rekla mu je što radi, on joj je dao korisne savjete, a onda je to spomenuo Dragi Glamuzini, glavnom uredniku VBZ-a.

- I njemu se to svidjelo, prijavio me na potporu Ministarstva kulture i prošla sam na tom natječaju, a onda me spojio s mojom divnom urednicom Vanjom Kulaš. Potom sam peglala, čistila, ispravljala greške pa je i Vanja tu pomogla. Uglavnom, jako sam zadovoljna iako sam imala neodređena očekivanja. Htjela sam da bude najbolja moguća. Vjerujem da tako i jest, no sve mi je to još malo nestvarno.

Dobila sam lijepe reakcije obitelji i bilo mi je važno da to i njima bude važno te da bude točno. Oni su dobro reagirali i to mi je potvrda da sam napravila dobro - rekla je Ena Katarina koja je svjesna da takav roman nije mogao biti napisan u vrijeme bivše države. Prof. dr. Kramarić, naime, napisao je da je prava šteta što ovakav roman nije objavljen između 1945. i 1990. iako bi i tada bilo upitno da bi pomogao u izbjegavanju tragedija koje smo doživjeli 90-ih godina.

Hvala Jurici Pavičiću, ali...

- Takav roman ne bi mogao biti objavljen prije 1990., jer je to tema o kojoj se nije smjelo govoriti. Mislim da je prof. Kramarić htio reći da bismo svi mi bili senzibiliziraniji za događaje iz 90-ih i nakon 90-ih da smo bili senzibilizirani za takve priče iz tog razdoblja. No, s druge strane činjenica je da je to ipak memorija te generacije. Nemam doticaja s razdobljem do 1996., ni s NDH, ni s Jugoslavijom. Kad pišeš iz pozicije sjećanja treće generacije, drukčiji je odnos prema temama, mislim da mogu napraviti odmak koji osoba koja je živjela u to doba ne bi mogla napraviti. Da je tada napisana knjiga o istoj temi, ne bi mogla ni izgledati ovako, niti biti ovako napisana - smatra mlada osječka spisateljica koja se osvrnula i na recenziju koju je o njezinu romanu napisao naš cijenjeni književnik, kritičar i kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić.

- Prije svega, hvala mu jer mi je napravio veliku reklamu. Polaskana sam samom činjenicom da je pročitao roman i napisao prilično velik članak o njemu te da je napisao lijepe stvari o mom pisanju. Dakle, stvarno sam polaskana. Što se tiče ideološkog osvrta, mislim da je malo promašio. Moja baka, naime, ideološki nije bila desno, kao ni njezina majka, pogotovo ona, a to je iz knjige očito. To jest da nije nacionalist. Politički oportunist možda, ali nacionalist nikako. Nitko od stvarnih ljudi, pa tako i glavnih likova, nije bio nacionalist - rekla je Ena Katarina pa se osvrnula i na svoj pristup pisanju u kontekstu počinjenih zločina.

- U više trenutaka opisan je život u kući ustaškog ministra, što je po meni jasan kontrapunkt činjenici da, eto, partizani rade zločine. Ima i jedan opis gdje glavni muški lik daje opis novačenja dječaka u ustaški logor, iz čega je očito da postoje ustaški zločini koji su u knjizi navedeni, ali nisu u fokusu. Kolega Pavičić mi je zamjerio što ne pišem o glinskoj crkvi i drugim pokoljima u Banovini. Mislim da nijedna priča nije dužna imati sve, jer tako bismo mogli ići unedogled, zašto nisam ovo ili ono, uvijek bi netko našao nešto što nema.

Priča može biti iz jedne perspektive, ali ne smije biti jednostrana u smislu da smatram da bi trebala imati svijest o samoj sebi. Pišem iz jedne nezahvalne pozicije, koja je povijesno siva. No, činjenica je da je svjesna toga da postoji zločini s obje strane. Opisani su partizanski zločini, ali mislim da je u knjizi jasno da su prihvaćeni i zločini s ove strane, kojoj ti ljudi igrom slučaja pripadaju -istaknula je autorica, dodavši i kako joj nitko nije rekao da je knjiga nacionalistička, a ima svoje mišljenje i o tome kako će se prema njoj odnositi konzervativna Hrvatska.

- Prije svega, ne smatram da se s njom bilo tko treba poistovjetiti. Tužno je ako je konzervativna Hrvatska toliko zatvorena u činjenicu da postoji samo jedna ideologija. OK, postoji knjiga koja opisuje nešto o čemu se u doba socijalizma nije smjelo razgovarati i koliko smo isključivi ako nećemo priznati da i naša strana ima zločine.

To je tužno. Osobno nisam konzervativna i ne pripadam konzervativnoj desnoj strani. Štoviše, smatram se liberalnom i više naginjem socijalnoj državi. Knjigu nisam pisala s namjerom da se smjesti u bilo koju političku struju. Pisana je iz ljudske pozicije i mislim da se neće dogoditi da je konzervativna Hrvatska prihvati, jer danas imamo desnicu koja je jako isključiva i nema samosvijest o nekim svojim grijesima iz prošlosti. Tko to pročita, shvatit će da to nije desničarska priča - zaključila je Ena Katarina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 02:50