Kraj muške prevlasti jedina je još nada da se odgodi propast svijeta

ArTresor naklada objavila je, u svega petsto primjeraka, dragocjenu, prosvjetiteljsku knjigu dr. Stanislava Feldmana “Sudbina Evinih kćeri - ženska povijest patrijarhata”. Feldman je znanstveno utemeljeno i slikovito u tristotinjak stranica sažeo sveselu pa neveselu povijest žensko-muških odnosa od osvita naše vrste prije sto tisuća godina do danas, uz još dalji pogled u povijest humanoida te s finalnom projekcijom budućnosti naše vrste.

Stanislav Feldman duboko je u devetom desetljeću života. Rođen je 1927. u Ljubljani, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je još 1953. Specijalist je neuropsihijatrije i psihoterapije. Od 1967. do 1985. živio je u Švicarskoj, radeći u psihijatrijskoj klinici, potom u jednoj moćnoj farmaceutskoj tvrtki, a zatim je otvorio vlastitu psihijatrijsku i psihoterapijsku ordinaciju.

Knjiga o ljubavi

2007. objavio je knjigu o ljubavnim odnosima “Ljubav na drugi pogled”, koja predstavlja nekovrstan uvod u ovo mnogo opsežnije i ambicioznije djelo. U toj svojoj prvoj knjižici on potanko rastvara mit o romantičnoj ljubavi, te je prikazuje kao često opasnu, narcisoidnu zabludu pomalo izniklu iz tkiva već okoštalog patrijarhata, u razdoblju od trubadura do Youtubea.

Sad pak Feldman daje cjelokupnu sliku razvoja žensko-muških odnosa. Njegova je metoda dijalektička, ali ne i marksistička. Povijest ljudskoga roda odmjerava po Englesovoj shemi, iznesenoj u glasovitom djelu iz 1884. “Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države”, osmišljenom na temelju spoznaja do kojih su došli prethodni istraživači, prije svega slavni američki antropolog Lewis H. Morgan u svom djelu iz 1877. “Ancient Society”. No, iako je u osnovi prihvaća, on osnovnu teoriju i revidira. Prije svega prvi sustavno uvodi na domaće tržište ideja pojam matrizma, kao uređenja koje je u razvoju ljudske vrste prethodilo patrijarhatu. Feldman, naime, dokazuje kako nikad u povijesti nije postojao nekakav matrijarhat, u smislu prevlasti žena. Pokazuje kako je ta teza zapravo patrijarhalno kukavičje jaje, projekcija aktualne prevlasti muškaraca kao valjda reakcije na tobožnju prvotnu prevlast žena. U matrizmu, razdoblju ravnopravnosti za oba spola, što je trajalo sve do prije koju tisuću godina, podjela rada bila je drugačija, a budući da nije bilo privatnog vlasništva, nije bilo ni natjecanja u stjecanju.

Sve dok prije oko 4 tisuće godina ljudi nisu pripitomili životinje, nisu shvaćali ulogu spolnoga čina u začeću, pa je žena bila promatrana kao Velika Majka, a rađanje kao njezino čudotvorno svojstvo.

Otkako su muškarci shvatili da i oni sudjeluju u začeću, nastojali su nazore preokrenuti, ustvrdivši da oni stvaraju nova bića a da ih žene tek “nose”. Otkako se javio pojam nasljeđivanja, muškarac je nastojao porobiti ženu, prije svega seksualno ograničiti (da “osigura” podrijetlo svoga sina nasljednika), a zatim i materijalno učiniti ovisnima.

Stari Grci

Kroz tisućljeća i stoljeća Feldman detaljno prati postupni rast patrijarhata, nižući uvjerljive primjere za svoje teze. U knjizi doznajete, primjerice, da je europski patrijarhat čedo indoeuropskih stepskih, stočarskih naroda, i da se najžešće utvrdio u doseljenim protogrčkim plemenima, gdje su žene na koncu postale više kao stvari, doživotno zatvorene u stražnjem dijelu kuće… Toliko su ih stari Grci stali prezirati da su seksualne odnose iz užitka prakticirali s dječacima (jer su ipak ženskoliki)… Prepričava povijest kao povijest užasa za žene, od genitalnog sakaćenja (i danas aktualnog), do spaljivanja na lomači kao vještica i suvremenih ubojstava što ih svakodnevno pratimo u crnim kronikama.

Monoteističke religije

Feldman konzultira raznorodnu literaturu, većinom napisanu od sedamdesetih godina prošloga stoljeća pa do prvoga desetljeća ovoga, s područja antropologije, biologije, povijesti, lingvistike, arheologije, filozofije, psihijatrije, psihologije, e da bi pokazao kako je ljudski rod od prvobitnog stanja ravnopravnosti dospio do tlačenja žena kao osnovnog civilizacijskog mehanizma. No, predviđa i krah patrijarhata, kao zapravo jedinu nadu da ljudski rod na dulje vrijeme odgodi proces samouništenja.

Knjiga je podijeljena u osam poglavlja: Matrizam ili vječni patrijarhat, Mit o patrijarhatu i neolitska revolucija, Poraz matrizma, Put do ravnopravnosti, Patrijarhat i religija, Buđenje sasmosvijesti, Psihopatologija patrijarhata i Zaključak na kraju puta.

Kao glavnog čuvara patrijahata Feldman navodi monoteističke religije, čiji devastirajući program žene tisućljećima predstavlja kao manje vrijedne. Koliko god akribije unosio u tekst, Feldman sigurnost u iznošenju teza temelji ipak prije svega na svojoj dugogodišnjoj liječničkoj praksi. U potresnom poglavlju Psihopatologija patrijarhata, iznosi životne sudbine brojnih svojih pacijentica, koje su u zagrljaju muške dominacije izgubile životni smisao. Nije nesklon i cinizmu, osobito ako je posrijedi kakav podatak na štetu muškaraca. Primjerice, to da imaju manji mozak. Patrijarhat, ukratko, drži žene u ropstvu, seksualnom i ekonomskom, i kapitalizam ga podupire, pa zapadni svijet, koji se diči napretkom, danas izgleda ovako: “Unutar klasa modernog društva na Zapadu život kao da je postao besciljan i uniforman. Svi žive jednako ili barem slično, pojedinci nalikuju jedan drugome. Žene i muškarci, stari i mladi, ništa ne očekuju, a imaju iste banalne interese, potpuno otuđeni jedni od drugih.”

Iznosi i kritiku suvremenog feminizma, kao i patrijarhalne podvale. Raspravlja zašto feministice griješe kad prihvaćaju muški princip natjecanja u muškim stvarima…