'KRISTINA ŠVEDSKA. ŽENA GOTOVO SLUČAJNO' Neobičan roman Darija Foa, ovjenčanog Nobelom za dramu

Talijanski književni nobelovac, iz 1997., Dario Fo (1926 - 2016) imao je taj dar da već svojim naslovom sažme “program” svakog svog djela. Tako su oni registar pojedinosti u jednom velikom opusu.

Isto je s novoprevedenim romanom, s njegovim posljednjim književnim djelom “Kristina Švedska. Žena gotovo slučajno” (prev. Ita Kovač, Ljevak). Na samom početku, Fo objašnjava da su “dame koje su prisustvovale porodu” najprije uzviknule: “Muško je!”.

U Prologu Fo određuje ne samo ovaj roman, već svoje “većinsko” djelo, po kome se proslavio: dramsko i komediografsko. Jer, treba podsjetiti da je ovaj pisac prvenstveno glumac. Kao takav je gostovao u Zagrebu, na pozornici &td-a sa svojom kazališnom i životnom družicom Francom Rame, kćeri glumaca commedije dell’arte. Posjednutima na na podu, iza njihovih leđa, danas bi se moglo pričiniti da pisac Fo ovim romanom dekonstruira romaneskni žanr, baš kao što je rukama i grimasama konstruirao prazni prostor u Savskoj.

Za razliku od nobelovca Harolda Pintera, suradnika Gorgone, Fo je ostao vjeran sceni. U Prologu romanu piše: “Ovo je priča o ‘nemogućoj kraljici’, prosvijećenoj i buntovnoj, nepredvidljivoj i odvažnoj, vladarici kojoj su se divili i protivili. Ženi po svemu iznimnoj, čiju smo priču željeli ispripovijedati na svoj način, nastojeći da se, između dokumenata i teatra, čuje i njezin glas. Proučavali smo povijesne tekstove, promatrali slike koje je prikazuju, uzimali u ruke kronike iz njezina doba, a pomalo je i izmaštali, sve ne bismo li dočarali njezinu jedinstvenost.”

Tako je sam pisac objasnio fragmente od kojih je sastavio i složio mozaik ovog jedinstvenog postmodernog i “transrodnog” proznog djela. Kada spominje teatar, to bukvalno znači da sastavlja sinopsise dva važna kazališna djela: jedne commedije dell’arte - koja se može čitati kao hommage pokojnoj Franci Rame - i “jednog” “Tartuffea.”

Za švedsku kraljicu Kristinu (1626 - 1689) to je bilo “obvezno”, zato što je rado glumila, sagradila je prvo dvorsko kazalište u švedskoj prijestolnici, odnosno priskrbila Stockholmu naziv “Sjeverne Atene”. Baveći se u prozi njome, Fo je primijenio identičan postupak onom kojim je uspio otkriti glas suvremenosti u svojim dramama. Vratio se, istina, nekoliko stoljeća unatrag, ali opet je pronašao karakter koji je u sebi nosio poštenje, buntovništvo i slobodarstvo.

Još u “Slučajnoj smrti jednog anarhista”, izvedenoj u &td-u 1979., uzeo je za protagonista, isto tako stvarni lik. Za inspiraciju “poslužio mu glasoviti slučaj anarhista Valpredija”. Navodim još nekoliko naslova koji zrcale lijevi angažman Foovog pisanja, teatra i književnosti: “Arkanđeli ne igraju na fliperu”, 1959; “Sedmo: kradi malo manje”, 1964; “Smiješni misterij”, (1969) itd. U posljednjem djelu nadahnuo se apokrifnim evanđeljima i pučkim naslijeđem, što je imalo “posljedica” za “Kristinu Švedsku”.

Kraljica Kristina zadovoljila je piščev kriterij, baš kao Valpredi i drugi likovi iz stvarnosti. U njoj je pronašao srodnu dušu iz XVII. stoljeća. Radije je prepričao njen život, nego da priča njegovu kronologiju. Usredotočio se na kraljičine ljubavi (umjetnost, filozofija, teatar), pa je samim time stvorio “umjetnički roman”. Izuzimao je iz historiografije, te između dokumenata i njenih pisama samo ono što se nadopunjavalo s autorskom težnjom da predoči feministicu prije feminizma, biseksualku prije biseksualnosti, ukratko revolucionarni “tip” nesvakidašnje, izuzetne žene. I rijetke vladarice koja je abdicirala i otišla živjeti u Rim.

U maleni opseg romana Dario Fo je sažeo cijelo jedno stoljeća. A koristio se “filmskom” montažom atrakcija, kako bi sve to “stalo” unutra. Između pisama kraljice Kristine i filozofa Descartesa ubacio je upravo spomenutu komediju: Brighellu, Isabellu, Pantalonea i druge junake commedije dell’ arte. Koje bi meni bilo teško razumjeti bez legendarne skupine Pozdravi redateljice Ivice Boban.

“Descartes je u Stockholm stigao premoren i nekoliko se dana morao odmarati prije nego što će upoznati kraljicu koja ga je nestrpljivo iščekivala. Kristina je zamišljala čovjeka autoritativna izgleda, plemenitih manira, a pred njom se našao nekakav sitni smušenjak”, napisao je Dario Fo. Mimo naklonosti prema Kristini, pridružio se onima koji je napadaju: “Kraljičina biblioteka nije bila grijana, a filozof je pred njom morao biti gologlav. To je završilo tako da je Descartes zaradio upalu pluća i u veljači 1650. umro”. Pokopali su ga na štokholmskom groblju za “nekrštene”, njegov grob bio je označen drvenom pločicom.

U završnom, opsežnijem dijelu romana (Povratak u Rim, Dani Tartuffea, Don Juana i slave) dramski pisac Fo bavi se genijalnim prethodnikom, Molièreom (Jean-Baptiste Poquelin) i njegovom bitkom da postavi na scenu remek-djelo “Tartuffe”. U tome je Kristina Švedska odigrala važnu ulogu, no je li bila takva kao što hoće romanopisac, drugo je pitanje. U svakom slučaju, ponudila je francuskom piscu i glumcu da komediju postavi u Rimu. Čuli su se, naime, glasovi da je izazvala “surovu reakciju” dvorjana. U razgovoru s Kraljem Sunca Molière je izgladio nesporazum. Komad je postavljen u Parizu, pisac se uhvatio “Don Juana”, a ostalo je povijest ljudskog duha.

Roman “Kristina Švedska” dolazi s granica proze i drame, biografije i apokrifa, čuvajući pero velikog pisca, gledano s koje god strane. Kristina je ranije dobila filmski, neumrli portret Grete Garbo (1933). Međutim, nobelovac Fo učinio je jasnijim ono što je čini aktualnom i danas.