LARISA SAVELJEVA 'U svijet prevođenja knjiga uvela su me 'Svećenikova djeca' Mate Matišića'

Larisa Saveljeva jedina je prevoditeljica koja se u posljednjih četvrt stoljeća brine da djela hrvatskih književnika budu prevedena na ruski. Ovih dana boravi na Interliberu, gdje je u srijedu predstavila svoj najnoviji prijevod, roman “Gloria in excelsis” Miljenka Jergovića.

- Ako ti se neka knjiga svidi, logično je da ćeš htjeti svoju radost podijeliti s drugima - jednostavno objašnjava zašto je odabrala baš ovo djelo. Roman je prvi put u ruke uzela prije desetak godina, čim je objavljen, a na poklon ga je dobila od svojeg prijatelja Mate Matišića.

- Knjiga me oduševila čim sam je pročitala. Ipak, nije bilo puno šanse da je objavim - tematika kojom se bavi predaleko je od ruskih problema, a, osim toga, naše su knjižare pune ili ruskih knjiga ili prijevoda s engleskog, njemačkog ili francuskog. Malo je mjesta za sve ostalo, manje su književnosti uvijek pri dnu liste prioriteta - objašnjava Saveljeva.

100 slavenskih romana

No ipak, priliku za prijevod dobila je u sklopu edicije “100 slavenskih romana”. Radi se o projektu koji je nastao prema ideji Janeza Drnovšeka, a proizišao je iz institucije Forum slavenskih kultura. Koncept je da ministarstva kulture 12 slavenskih zemalja predlože deset knjiga, od kojih potom zemlje, odnosno izdavači koji sudjeluju u projektu Foruma, odabiru koje će od predloženih knjiga prevesti za svoju ediciju. “Gloria in excelsis” našla se na hrvatskom popisu, a na kraju je i odabrana za ruski prijevod.

Radi se o romanu kroz koji čitatelja vode tri pripovjedača iz različitih vremenskih razdoblja, čiji se jezik izrazito razlikuje. - Da, ova mi je knjiga doista bila veliki izazov, ali sam iznimno sretna da sam se s njim susrela. Bilo je jako zanimljivo. Neke knjige prevodiš skoro automatski, a ova je zahtijevala ogroman trud. Ne mogu ni opisati kakve sam sve stvari naučila prevodeći ovo - priča prevoditeljica i dodaje kako se susretala i s izrazima koje nije mogla pronaći ni u jednom izvoru.

- Prvo sam, naravno, pretraživala internet. Kada to ne bi funkcioniralo, zvala bih jednog čovjeka koji mi je pomogao. On je bosanski Hrvat koji godinama radi u Rusiji. Riješio mi je oko 50 posto problema, a za drugu sam se polovicu obraćala direktno Miljenku - kaže Saveljeva. Komentira i njegov “neobični karakter”: - Ne bih ga uspredila s Leonardom da Vincijem, ali podsjeća po nekim stvarima, radi na više polja, i to uspješno - tumači.

Kod dominikanaca

Inače, Saveljeva se prijevodima počela baviti još tijekom studija slavistike u Moskvi. Na četvrtoj godini fakulteta počela je raditi, pretežno prevoditi razgovore, pregovore i književne diskusije. Nakon studija zaposlila se na fakultetu, na kojem je predavala dvadesetak godina, pa joj je, kaže, dosadilo. Onda je počela intenzivno surađivati s Plivom. - Jednom sam došla u Zagreb s grupom ruskih veterinara, koji su nastavili u Lyon na neki sajam svinja.

Čekala sam ih tu četiri dana, a smjestila sam se u samostanu, kod svojeg prijatelja, dominikanca Frane Prcele. Već prvu večer otišla sam u njihovu knjižnicu i uzela neki časopis. U svojoj monaškoj sobici počela sam čitati “Svećenikovu djecu”. Bila sam apsolutno šokirana. Smijala sam se, uživala, i nisam zaspala dok nisam pročitala do kraja - prisjeća se.

Tako je počela njezina ljubav prema hrvatskoj drami. “Svećenikovu djecu” kasnije je prevela, igrala je dvije sezone u jednom moskovskom kazalištu. Tako je i upoznala Matišića. Prevela je još jednu njegovu dramu, ali i nekoliko Šnajderovih te Tenu Štivičić... - Jako volim kazalište. Baka i djed su mi bili dramski glumci. Neke od drama koje sam prevela još nisu nigdje igrale, ali možda jednom hoće - kaže.

Ipak, prije “Svećenikove djece” već je bila prevela “Knjigu o sitnom” Slobodana Šnajdera. I nju je dobila na poklon, svidjela joj se, prevela ju je i ponudila ruskom časopisu Inostrana literatura.

- To je časopis koji je za Ruse uvijek bio prozor u svijet i Europu, čak i u najgorim godinama. Jedini problem je bio u tome što sam inzistirala na tome da piše da je prijevod s hrvatskog jezika, a urednici su mi tvrdili da taj jezik ne postoji. Bila sam uporna, rekla da ću im, ako treba, donijeti hrvatski Ustav. Na kraju su popustili. Bio je to prvi službeni prijevod s hrvatskog na ruski - prisjeća se.

Prevela je Fabrijevu “Smrt Vronskog”. To je, kaže, apsolutni primjer postmodernizma, napisan po svim njegovim pravilima. Zadivio ju je stil, način na koji je knjiga pisana i to kako je Fabrio “prenio Tolstojev stil, sličan onome iz Ane Karenjine”.

U ruke su joj došla i djela Dubravke Ugrešić, koja je “u Rusiji popularna među ljudima koji čitaju neobične knjige”, ali i Vedrane Rudan. - Pošizila sam kad sam pročitala Vedranu Rudan! Zamjeraju joj da govori grubo, pokreće neugodne probleme, a ljudi se zapravo boje pogledati u zrcalo. Na promociji knjige jedan ju je čovjek pitao kako može koristiti tako grdne izraze.

Ja sam mu odgovorila: Gospodine, dok u Moskvi hodate ulicom poslušajte malo kako ljudi govore! Svaka druga riječ je psovka. Vedrana je hrabra žena, postavlja neugodna pitanja koja se moraju objelodaniti - priča Saveljeva.

Mali jezici

Dodaje još jednog autora na popis svojih prijevoda - dominikanca, patera Dragu Kolimbatovića. Bavila se njegovim zapisima o ljudskoj komunikaciji i sjećanjima iz Bleiburga. - On je jedan od malog broja ljudi koji su preživjeli Bleiburg, a koji su još uvijek živi. To su jako zanimljiva sjećanja - kaže.

Osim hrvatskih, prevodila je i dosta srpskih pisaca. Situacija s recepcijom njihove književnosti, objašnjava, drukčija je nego s hrvatskom.

- Hrvatske knjige dospiju na police ruskih knjižara ili pukom srećom ili mojim zalaganjem, kad mi izdavači odluče dati povjerenje i vjerovati u moj ukus. Prodaja je slaba, isto kao s finskom, danskom ili nekom drugom manjom književnosti. Ipak, to su bogate zemlje, pa mogu više uložiti u promociju, a knjiga se onda bolje i prodaje. Srpska djela su, pak, traženija. Oni su imali Milorada Pavića i još se uvijek osjeti njegov veliki utjecaj - zaključuje.