Ljudi nisu radili drugačije ili se družili manje niti nakon španjolke. Nije bilo novog normalnog

Ljudska bića imaju iznimnu sposobnost da apsorbiraju bol i gubitak – i krenu dalje. Događaji koji su se činili trajno zastrašujući katkada se pokažu kratkotrajnima. Razmotrite španjolsku gripu. Nakon pandemije koja je ubila otprilike pedeset milijuna ljudi diljem svijeta, uključujući gotovo sedamsto tisuća Amerikanaca, Sjedinjene su se Države smirile u ludim dvadesetima i eri jazza - piše u svojoj novoj knjizi "Deset lekcija za svijet poslije pandemije" Fareed Zakaria, ugledni teoretičar i urednik CNN-ove emisije "Fareed Zakaria GPS" (Globalna agora), kolumnist The Washington Posta, inače poznat po bestseleru "Svijet nakon Amerike" kojeg je kod nas, kao i "deset lekcija", također izdala Fraktura.

"Tijekom prohibicije, smatralo se da postoji čak do sto tisuća 'slijepih svinja' – ilegalnih barova – u New Yorku sredinom dvadesetih godina", nastavlja Zakaria. "Je li to bila potisnuta želja? Ili vraški ležerni stav proizašao iz silnih gubitaka u Prvom svjetskom ratu i od španjolske gripe? Koji god bio razlog, malo je dokaza da su ljudi radili drugačije ili se družili manje nakon te grozne epidemije. Nije bilo novog normalnog, samo normalnog."

Sam će u uvodu "Deset lekcija" napisati kako "ovo nije knjiga o pandemiji, nego o svijetu koji nastaje nakon pandemije i – još važnije – našoj reakciji na nju." O svijetu poslije pandemije piše, nastavlja Zakaria, ne zato što je koronavirus iza nas, već zato što smo prešli ključnu razdjelnicu.

Tri scenarija

Cjepivo danas postoji, s njime i nada da će sve biti iza nas. U trenutku kada je Zakaria pisao knjigu, moglo se naslućivati kako će se ubrzo razviti cjepivo, no već se postavljalo pitanje o posljedicama koje će na nas ostaviti pandemija. Ljudi su u pravilu odgovarali u sklopu tri modela: prvi je da je bolest trenutak preokreta u modernoj povijesti i da nakon nje ništa više neće biti isto, drugi da ćemo se nakon cjepiva vratiti na staro, a treći: pandemija neće preoblikovati povijest toliko koliko će je ubrzati.

Zakaria, Indijac rođenjem, koji je studirao na Yaleu, doktorirao politologiju na Harvardu te je uvršten u više navrata među sto najvažnijih intelektualaca svijeta, sklon je posljednjoj verziji. Citira pri tom Lenjina: "Postoje desetljeća u kojima se ništa ne događa, a potom bude tjedana u kojima se dogode desetljeća."

Zakaria se ne bavi temama kao što su nošenje maski ili lockdown. On problem sagledava u širem aspektu, društvenom, gospodarskom, političkom.

Kako bi ukazao na to da nakon pandemije, možemo, jednostavno rečeno, stvoriti bolji svijet, bavi se i poviješću. Zakaria podsjeća kako je povijest pokazala da veliki gradovi iz katastrofe često izađu snažniji. Kolera je upozorila na važnost čiste vode i na potrebu za širim ulicama. Nakon kuge i požara u Londonu 1666. godine, umrli su deseci tisuća ljudi, a osamdeset je posto grada bilo uništeno. Stari je grad bio od drveta. Novi koji se izdignuo iz pepela, stvoren je od cigle i kamena.

Kako piše Zakaria: "Sva prošla proročanstva o propasti gradova pokazala su se pogrešnima. Gradovi će izdržati. Urbanizacija, naročito u zemljama u razvoju, vjerojatno će se oporaviti i nastaviti manje ili više istim tempom kao prije pandemije. Ne čeka nas neko ruralno buđenje. Većina ljudi koji su napustili jedan grad jednostavno će se preseliti u drugi, možda manji. Drugi će kupiti kuće u predgrađima, a životi će im se i dalje vrtjeti oko grada, dok će još mnogo ljudi odlučiti ostati na istom mjestu."

U prvoj lekciji Zakaria se među ostalim bavi gospodarskim problemima, te među ostalim i konzumacijom mesa. Kako piše: "Što ljudi postaju bogatiji, skloni su jesti više mesa. Kad se to događa globalno, učinak je zapanjujući: otprilike osamnaest milijardi životinja zakolje se svake godine zbog mesa diljem svijeta", a pri tom "životinjski proizvodi osiguravaju samo osamnaest posto kalorija diljem svijeta".

Kriza znanja

U drugom se poglavlju bavi zdravstvenim sustavom, te među ostalim piše: "Kroz mnogo desetljeća svijet je trebao učiti od Amerike. No sada Amerika mora učiti od svijeta. A ono o čemu treba najviše učiti je vlada – ne velika ili mala, nego dobra vlada." U trećoj lekciji kao zemlju od koje valja učiti, kao zemlju s najboljom ravnotežom između odgovornosti države i pojedinca, navodi Dansku.

Odnosno, Sjeverna Europa i Istočna Azija se, smatra, uspijevaju relativno dobro nositi s pandemijom. "A premda postoji mnogo razloga za visoke razine povjerenja, jasno je da neizmjerno pomaže i niska razina nejednakosti. Vidimo kako države s manje nejednakosti, poput Danske, imaju više 'društvenog kapitala'”. Drugim riječima, važno je da države ponovno steknu povjerenje građana, ali i da narod sluša stručnjake.

U četvrtoj lekciji, naime, bavi se i krizom znanja, koja je, kako piše, čak i stranački opredijeljena: "U jednom istraživanju provedenom tjedan dana nakon što je Donald Trump proglasio izvanredno stanje, tri politologa su ispitala reprezentativnu skupinu Amerikanaca o njihovu ponašanju tijekom krize. Utvrdili su da najbolji pokazatelj predviđanja hoćete li prati ruke, izbjegavati kontakte s drugima ili biti u samoizolaciji nije mjesto gdje živite ili koje ste dobi, nego - stranačka pripadnost."

Jaz između elite i ostalih

Zakaria se bavi i društvenim razlikama koje će po njegovom mišljenju, ako se takvo nešto ne spriječi, a trebalo bi, još više rasti.

Odnosno: "Diljem svijeta, kako se gospodarstvo oporavlja, oni s fakultetskim diplomama i specijaliziranim obrazovanjem vjerojatno će proći bolje od onih bez njih, a velike će tvrtke poslovati bolje od malih obiteljskih. Jaz između elite sa sjajnim kvalifikacijama i ostalih postat će još širi."

Predlaže, potom, i nove modele rada u digitalno doba: "U nekom smislu, rad će se vratiti na onakav kakav je bio u velikom dijelu povijesti, tješnje povezan sa životom kod kuće. Poljoprivrednik je živio i radio na svojoj zemlji, obrtnik je radio blizu svoje kuće, a trgovac je imao svoj dućan u prizemlju svojeg doma. Osobno i poslovno bilo je izmiješano; djeca nisu promatrala svoje roditelje samo kao članove obitelji, nego i kao radnike. U proteklih dvjesto godina, s usponom tvornica i ureda, život u kući i život na poslu strogo su se razdvojili. Vaši kolege vidjeli su jednu vašu stranu, a vaša obitelj drugu. To je bio svijet televizijske serije 'Mad Men'."

Ima kod Zakarie i mnogo optimističnih predviđanja: "Mogla bi se popraviti kvaliteta života sviju. Postoje stvarni razlozi za zabrinutost zbog privatnosti, rukovanja podacima i uloge vlasti u reguliranju kompanija i sebe u ovom području. No to nisu nerješivi problemi; svi možemo imati koristi od digitalnog života i također zaštititi svoju privatnost. A ako se potrudimo dok postavljamo pravila u vezi s umjetnom inteligencijom i revolucijama bioinženjerstva, nećemo izgubiti ni svoju čovječnost. Uistinu, možemo je i povećati."