MILAN MOGUŠ Jezikoslovac koji je obilježio doba nesklono hrvatskom jeziku

Prekjučer je u Zagrebu preminuo akademik Milan Moguš (r. 1927. u Senju), glasoviti filolog i svojedobni predsjednik HAZU (2004 - 2010).

Nakon gimnazije u rodnom gradu, Milan Moguš diplomirao je 1953. “grupu za narodni jezik i književnost” na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta, a tri godine kasnije postao je asistent svome profesoru Mati Hrasti - doktorirao je 1962. Na istome fakultetu radio je sve do mirovine, u koju odlazi 1992., u zvanju redovnog profesora.

Pored osnovnih znanstvenih obveza sa studentima, obnašao je dužnost šefa Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika (1965 - 1992), predstojnika Zavoda za lingvistiku (1983-1992), te prodekana Filozofskog fakulteta (1970-72), među inim. Kao gostujući profesor, Moguš je isto tako predavao u inozemstvu, kao i na drugim domaćim sveučilištima.

Milan Moguš postat će prepoznatljiv u javnosti po svojim znanstvenim djelima, po knjigama, kao jedan od onih jezikoslovaca koji su se bavili hrvatskim jezikom u vremenu kada je jezik bio veći od sebe, odnosno kada se njime bavila totalitarna politika, koristeći ga kao vlastito sredstvo. O tome je svjedočio Mogušev profesor Ljudevit Jonke, o nametanju jednog, “uniformiranog” srpsko-hrvatskog jezika, ali i sam Moguš. Nimalo slučajno, u sredini “prodahnutoj” politikom, od svih Moguševih knjiga ponajprije pada napamet “Hrvatski pravopis”, famozni “Londonac”, koji je izašao 1972., a koji je napisao u koautorstvu sa Stjepanom Babićem i Božidarom Finkom.

Sudbina jezika

“Londonac” je, vjerojatno, najslavnije Moguševo djelo, iako je objavio 274 publikacije, među kojima 21 knjigu te 208 članaka i rasprava. Naime, taj već otisnuti pravopis bio je u Zagrebu uništen, zbog političkih razloga, pa je ponovno tiskan u Velikoj Britaniji. U cijelosti, prvi put bio je štampan u domovini 1990., nakon čega je uslijedilo još nekoliko izdanja. U slučaju “Hrvatskog pravopisa” zorno se zrcali sudbina jezika u bivšoj državi. Ali, jednako tako sudbina jezikoslovaca, pa i samoga Moguša. Rezultate svoga bavljenja pisanom poviješću hrvatskoga jezika Moguš je sabrao u knjizi “Povijest hrvatskoga književnoga jezika” (1993); bavio se, dakle, poviješću kada joj je i sam već pripadao.

U stručnim krugovima posebno se cijene Moguševa djela iz područja fonologije, dijalektologije i leksikografije. Dovoljno je spomenuti “Fonološki razvoj hrvatskoga jezika” (1971) i njegovo prošireno izdanje “Povijesna fonologija hrvatskoga jezika” (2010), što se smatraju kapitalnim djelima.

Spomenici pjesnicima

Bio je Moguš od onih jezikoslovaca koji su se uvijek rado vraćali materinjem, odnosno senjskom jeziku. Doktorirao je, napokon, s temom o senjskom govoru, a gotovo pola stoljeća kasnije sastavio “Senjski rječnik” (2002), sa 6000 natuknica. I taj je rječnik jedan od razloga zbog kojih se pozabavio proučavanjem jezika umjetničke dijalektalne poezije u “Čakavskom narječju” (1977). Ali i otvorena naznaka povjerenja koje je, kao znanstvenik, imao u pjesnike, što će pokazati njegovi rječnici sabrani iz opusa pojedinih umjetnika riječi.

Kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja Marulićevim djelom objavio je “Rječnik Marulićeve Judite”, zatim “Cesarićev rječnik”, s Markom Tadićem, što se smatra prvim hrvatskim rječnikom posvećenim opusu jednog književnika, te “Mažuranićev rječnik” i “Rječnik Bugarkinja Silvija Strahimira Kranjčevića”.

U izradi spomenutih rječnika svakako je bila korisna uporaba kompjutera. Naime, akademik Moguš bio je “među prvim hrvatskim lingvistima koji je pridonio uvođenju uporabe računala u humanističke znanosti”. Zahvaljujući takvoj, računalnoj obradi teksta bilo je moguće temeljitije a lakše proučavanje jezičnih i književnih spomenika, kojima se bavio od 50-ih godina prošlog stoljeća. Pritom, treba dodati da je Milan Moguš izradio i “Benešićev rječnik”, “Hrvatski čestotni rječnik” (1991., s Majom Bratanić i Markom Tadićem), te prvi “Poljsko-hrvatski rječnik” (2002, s Nedom Pintarić).

Uz naklon velikom znanstveniku, treba podsjetiti da Milan Moguš dolazi iz istoga grada kao i jedan od osnivača HAZU Franjo Rački. Ovaj je svećenik sastavio pjesmu o “bratinstvu i jednakosti”, a mislio je na bratstvo Hrvata iz svih dijelova Hrvatske, kao i svih stanovnika Hrvatske. O tome, naposljetku, govori jezikoslovni opus preminulog akademika Moguša, s akcentom na rodnom Senju.