'MOJ ŠIBENIK DUŠU IMA' Mikuličin je stvorio vlastiti šibenski arhipelag, balansirajući između općeg i osobnog

Kada ugledni novinar objavljuje prvu knjigu sa 70 godina, može to biti čisti pogodak ili promašaj, nema sredine. U slučaju Šibenčanina trostrukog života, Ive Mikuličina, autobiografska knjiga “Moj Šibenik dušu ima” (Slobodna Dalmacija, Split 2016) pogađa u sridu.

Mikuličin je proživio klapsko pjevanje, kao autor i pjevač, zatim sportsko novinarstvo pa uz njega sport, kao košarkaški funkcioner, te se njegov “Šibenik” izdvaja od prijašnjih knjiga o ovom gradu. I sam, napokon, spominje knjige Ive Livakovića (Tisućljetni Šibenik, Poznati Šibenčani), u njegovu portretu.

Bilo kako bilo, teško je gradovima bez svojih pisaca. Jer, kakav bi bio Split bez Smoje, Rijeka bez Cvijanovića ili Zagreb bez Milčeca? Za razliku od njih, Mikuličin je specifičan sudionik i svjedok šibenskog života. Baveći se spomenutim raznorodnostima kao da je upijao gradske različitosti, otvoren i za one za koje tipičan novinar i pisac nema sluha, zato što ispadaju iz njegove “specijalnosti”. Sport i glazba određuju živote većine nas, a baš je njih proživio Mikuličin.

Kratkom a kristalno jasnom rečenicom, bez ljeposlovne pretencioznosti, barnumskim atributom i umješnim „prebacivanjem“ riječi i duha suvremenika, odnosno vremena u čitko štivo, Mikuličin je stvorio vlastiti šibenski arhipelag, balansirajući između općeg i osobnog. Vlastito profesionalno djelovanje dodao je povijesti klapske pjesme i novinarstva, a iz toga je, evo, uspio iznjedriti publicističku knjigu koja slijedi Šibenik i njegove stanovnike od 50-ih godina prošlog stoljeća do ovih dana. Za njeno pisanje koristio je novinske tekstove i zabilješke, kao i uspomene. A nama izdaleka, s kontinenta, pojasnio je mnoge pojedinosti u zajedničkoj memoriji - na primjer, nesretno prvenstvo Jugoslavije koje je osvojila Draženova Šibenka protiv Bosne, i držala 20 sati (1983). Neke samosvojnosti ne bi mogli ni doznati bez ovakvog i ovog Miluličinova vodiča Šibenikom.

Opisujući različite dionice vlastite klapske i sportsko-novinarske prošlosti, Mikuličin je ujedno pozorno sabirao gradsku povijest; u njegovoj se autobiografskoj vizuri Šibenika pojedinačno i opće sretno nadopunjuju. Od opisa Jadrije, gradskog kupališta, do poglavlja portretnih medaljona, on podsjeća čitaoce ne samo na protagoniste vremena bez kojih ne bismo znali dalje - kao što su Ivo Brešan, Arsen Dedić, Mišo Kovač ili Dražen Petrović - već i na prvog gradskog policajca (Lambaša), vijećnike i druge uglednike za koje ne bismo ni znali bez njegove pomoći.

U velom mistu autor raspoznaje malo misto, dodajuć kaplju maslinova ulja na Marinkovićevu, Smojinu, Bibićevu i, uopće, dalmatinsku vatru. Njegov je grad povelik i širi se na okolno otočje, među kojim je posebno vezan za Žirje, odakle vuče korijen ogranak njegove obitelji.

Kada piše o početku rata na Žirju 1991., Mikuličin potvrđuje da je kultni film oca i sina Brešana (Kako je počeo rat na mom otoku) imao itekakvih stvarnih poticaja. Ova i slične Mikuličinove vremenske elipse - primjerice, kako je dio javnosti reagirao na Dedićevu smrt, brojeći mu krvna zrnca - možda otežavaju prohodnost štivu, ali dodaju novinarskom i publicističkom pozivu moralno dostojanstvo bez koga bi ovaj posao postao sijelo zloćudnih, anonimnih trač-baba. “Možda to poslije Domovinskog rata zvuči pomalo heretički, pripadnici JNA nisu bili ‘stranci’ na Žirju”, bilježi Mikuličin o vremenu prošlom, ali i o sadašnjem.

Otvorenost je još jedna karakteristika Mikuličinovog “Šibenika”. Pa kada se prisjeća jednog američkog gostovanja klape Bonaca, autor je posve iskren. Pripovijeda kako je dvojici vlasnika restorana dalmatinskih korijena, jednom s pacifičke, a drugom s atlantske obale, slagao da ga je na gostovanje pozvao onaj drugi. I tako se sam pozvao na daleki i uspješan put. Slično je kad govori o Dragi Putnikoviću, legendarnom “djetetu”, koji mu je dao stalni posao nakon velike međusobne rasprave. Smije li se reći: šibenski posli?

Šibenik je teško proživio rat, sama je Katedrala bila izravno pogođena, njena kupola. Pisac Mikuličin pamti uzbune, granatiranja i klapska gostovanja u mirnom svijetu, pa povratke. U retrospektivi onih davnih dana i nezaboravnih TV kadrova - “Oba su pala!” – on zagovara poštivanje svakog ljudskog života. Zato i piše kako piše: lijepo, o biskupu Srećku Badurini, kao i o drugim suvremenicima koji su braneći svoj grad, otok i opstanak branili pravo drugoga i drugačijega. Možda samo njima, i djeci koja su poginula, treba zahvaliti to što nam pomaže da ovog časa uvažimo i drugi pogled, pogled s druge strane na sebe i na vlastitu prošlost. I piscima kakvima se pridružio Ivo Mikuličin s “Mojim Šibenikom”.