"Možda je jedna od najvećih opsesija danas potreba da se svidimo svima"

"Pristanište" autora Darka Šeparovića čudnovata je priča o kraju jedne ljubavi (no, može se reći, i o njenom početku). Štorija je to o opsesiji; roman prati lika koji, nakon što ga Ona napusti, odlučuje skinuti svo drvo s kuće u kojoj živi, pa od njega marljivo, predano i precizno gradi brod.

Ta naizgled jednostavna radnja – gradnja broda – temeljni je motiv ove priče, kojeg Šeparović iznimno uspješno produbljuje moćnom deskripcijom i intrigantnim pjesničkim slikama. Ovo je roman atmosfere, sentimenta, za kojeg je u krugovima opskurnijih društvenih mreža iskovan čak i termin za jedan sasvim novi žanr: "New Adriatic Weird".
Šeparovićeva proza ne podilazi čitatelju. Kako u svojem proznom prvijencu "Krvotok", tako i u "Pristaništu", on od čitatelja zahtijeva punu koncentraciju. Traži upotrebu imaginacije prilikom iščitavanja pjesničkih opisa, a krucijalni preokret u radnji ostavlja za sam kraj romana. U "Pristaništu" se tako čitatelju može činiti da je glavni lik jednostavno lud, no na samom koncu knjige Šeparović daje sasvim novu perspektivu; cijela priča dobiva smisao i logiku, mada je termin logika možda neprikladan u kontekstu snažne fiksacije i opsjednutosti koje karakteriziraju glavnoga lika.

Prilično je hrabro pisati na taj način u eri fragmentiranog vremena, u dobu kada je koncentracija postala izgubljena umjetnost. Koja su Darku promišljanja o tome? - Kad pišem, pokušavam jezikom stvoriti okvir svijeta u kojem će čitatelj biti aktivan sudionik knjige jer ni sam ne znam odgovore na sva pitanja koja otvaram vlastitim tekstom. Prema osobi koja je odlučila izdvojiti neko vrijeme da pročita knjigu treba iskazati poštovanje i vjerovati da će trud uložen u pisanje biti proporcionalan zadovoljstvu čitatelja nad pročitanim – govori.

Broj likova u "Pristaništu" maksimalno je reduciran. Tu su glavni lik, Ona i čovjek koji radi u željezariji. Radnja je smještena na otoku, pa se tek iz daljine promatraju zbivanja na pristaništu; pristizanje trajekta i turista. - Pokušao sam se odmaknuti od tradicionalnog načina građenja likova u knjizi tako da likovi ne moraju nužno biti osobe već lik može biti drvo, kiša, brod... Naprimjer, kod S. Tišme je lik u romanu ona olupina automobila, a kod Süskinda je to golub, itd. Kod pisanja Pristaništa najveći izazov bilo je brisanje jer količina napisanog teksta bila je dvostruko veća od objavljenog. Želio sam maksimalno izbjeći doslovno čitanje radnje i ostaviti čitatelju mogućnost upisivanja vlastitog iskustva u tekst. Kao kad netko ugasi svjetlo u sobi, a ti još sekundu ili dvije vidiš to lice pred sobom – kaže Šeparović.

Naslovnica knjige "Pristanište"

Fraktura

"Pristanište" govori o opsesiji. Uzaludnoj opsesiji. Ona je u ovom konkretnom slučaju smještena u kontekst ljubavne priče, no takvu se vrstu manije može vidjeti i u drugim fragmentima života, društva. - Apsolutno. Možda jedna od najvećih opsesija danas je ta potreba da se svidimo svima. Društvene mreže su nam omogućile da naši "prijatelji" budu i ljudi koje ne poznajemo osobno. Ti „prijatelji“, naravno, od nas ne traže ništa, ali mi svejedno imamo potrebu i njima se svidjeti, a to je nemoguće. U toj nemogućnosti da se svidimo svima ulazimo u vrlo uske i profilirane krugove ljudi koji nas tapšaju po ramenu i govore da je sve što smo rekli/obukli/napisali/naslikali sjajno, a nije i možda nikada nije ni bilo. Ulaskom u takve niše virtualnog svijeta mi ulazimo u veliki prostor isključivosti u kojem nema mjesta za onog drugog. I što će ti stotine fotografija s putovanja po svijetu ako ćeš sutra glasati za zabranu pobačaja – kazuje Šeparović.

Svoj roman on otvara citatom umjetnika Gorkog Žuvele. Poznavali su se, družili. - Gorki je porijeklom iz Vele Luke i svako ljeto je dolazio u Velu Luku pa smo se tako nekako upoznali. Znali smo satima prosjediti na nekom štekatu i pričati o svemu, najviše o umjetnosti i prahistoriji. Njegovi savjeti koje knjige da pročitam ili koje umjetnike da gledam, neizmjerno su utjecali na formiranje mog osobnog kanona. Jednom sam došao na piće s njim i ispričao mu priču o havariji broda u Korčulanskom kanalu koja se dogodila početkom 20. st. Brod je prevozio burmansku tikovinu, a utopljenike su spasili pomorci iz Vele Luke. Posada broda je za nagradu poklonila Veloj Luci tikovinu od koje su se izgradili podovi osnovne škole u Veloj Luci. Na tu priču je Gorki odgovorio pitanjem: "A gdje je to drvo trebalo završiti?". Roman Pristanište jedan je od mogućih odgovora na to pitanje – govori Darko.

"Pristanište" je posljednjih mjeseci među najprodavanijim naslovima Frakture, koja je izdala taj roman krajem prošle godine. Uz Šeparovićevu knjigu, velik je interes i za "Tatinog sina" Dine Pešuta, "Mliječne zube" Lane Bastašić... Čini se da se publika mlađih imena domaće književnosti značajno širi. Može li ih se promatrati kao "generaciju"? - Ne bih rekao da se radi o porastu interesa već o činjenici da su "Tatin sin" i "Mliječni zubi" sjajno napisane knjige koje će se odlično prodavati i vani kad budu prevedene. Zajedničko nam je to što nas je objavila Fraktura i što smo se prije korone nalazili za šankom onog ugostiteljskog objekta u Radićevoj. I jedino oko čega bi se tamo, za tim šankom, složili je činjenica da je „generacija“ nostalgična tlapnja i da su Ivan i Dario najbolji konobari u gradu – kaže Šeparović.

On je, inače, 2015. objavio zbirku poezije "Autopilot", dok mu je prvi roman "Krvotok" izašao 2018. godine. Objavljivao je poeziju i prozu u cijelom nizu časopisa i drugih izdanja. Kritika je sjajno prihvatila "Krvotok", no nad njegovom sudbinom nariču brojni koji prate Darkov rad: knjigu je danas teško, pa gotovo i nemoguće nabaviti.
- Krvotok je nastao u idealnim uvjetima produkcije knjige kao rezultat natječaja "Drago Gervais" kojeg provodi Gradska knjižnica Rijeka. Žao mi je da ta knjiga nije imala veću nakladu i priliku da zaživi kod čitatelja. Prvo izdanje je rasprodano tako da sam i ja ostao bez knjige jer sam autorske primjerke razdijelio. Možda jednom napravimo reizdanje pa makar jednog primjerka – govori Šeparović.
Ovaj književnik, ali i arhitekt te voditelj brodice, živi u Veloj Luci. - Ovih dana je u Veloj Luci pao snijeg, što je čudno jer je sredina veljače i mi smo na otoku – kaže. Ne gradi brod i ne piše novi roman. Čisti taj snijeg i čeka bolje vrijeme. Za oboje.