Na starozavjetnog proroka Iliju Slaveni su prenijeli ovlasti svoga prethodnog boga Peruna, koji je upravljao munjama i vladao gromovima

Rodio se u Tišbi, hebrejskog imena Elijah, što znači Moj Bog je Jahve. Bilo je to devet stoljeća prije Krista, za vrijeme kralja Ahaba. Naši ga katolici i pravoslavni zovu Ilija, dok je za muslimane Alija. Jedan je od onih svetaca koji ne dijele, nego spajaju, jer je kod sviju jednako prisutan i na sličan način poštovan. Njegov spomendan, usred ljeta, u vrijeme najvećih žega, razdijeljen je po kalendarima, gregorijanskom i julijanskom. Jednim i drugima tog je dana ilindan, dok je trećima alidžun.

Kada se rodio, njegov je otac, imena Sabah, vidio oko njega anđele, koji su djetešce hranili plamenom, a povijali ognjem. Mladost je provodio u tišini i kontemplaciji. Povjerovao je u jednoga Boga, pa se nadigao protiv kralja Ahaba i njegove divlje i raspusne žene. Dok su se oni klanjali idolima i paganskim božanstvima, i zavodili svoje lakovjerne podanike, Ilija je prorokovao Božje jedinstvo i činio razna čuda, e ne bi li narodu pokazao kako stvari stoje. A narod ko narod, najlakše povjeruje u čuda od snova ili od meteorologije. Kako Ilija nije bio neki sanjar, pozabavio se kišama. Bilo je to u ona vremena kada je većina svijeta već živjela od zemljoradnje, pa su blagovremene padaline umnogome značile život i blago­stanje. Drugi put je Ilija začepio nebo, pa kiše nije bilo tri i pol godine dana. Pomrije sve što je od blaga bilo živo, osuši se sve što je iz zemlje raslo. Sve ne bi li podanici šašavog kralja Ahaba shvatili da im njegovo božansko mnoštvo neće biti od pomoći. Kao ni Ahabove čarobne figurice.

Četvrt je stoljeća Ilija proro­ko­vao. A onda je došlo vrijeme da ga Bog uzme k sebi. Otišao je na obale Jordana, gdje su se pojavile vatrene kočije. Ilija je sjeo u njih i živ se vinuo u nebo. Nije on umro - živ je gore - pa će opet, potkraj Vremena, sići na zemlju.

U pučkoj katoličkoj varijanti, malo drukčijoj od židovske i pravoslavne, Iliju njegov ćaća nije nunao povijenog u vatrene pelene, nego je bio čovjek kao i svi drugi, imao je ženicu, bavio se stočarstvom, i za razliku od nje nije bio ni naročito bogobojazan. Pripovijest o Ilijinu obraćenju u ovoj varijanti nema više ništa s onim što piše u svetim knjigama. Jer oni koji su je izmaštali te knjige naprosto nisu ni čitali. Nisu, jer su bili nepismeni, a bliska im je i privlačna bila ideja o Gromovniku.

Na starozav­jet­nog proroka Iliju mnogi su Slaveni, pa onda i Južni Slaveni, preni­jeli ovlasti svoga pret­hodnog boga Peruna, koji je upravljao munjama i vladao gromovima. I bio je u stanju da zgromi sve živo na zemlji. A kako je čovjekova mašta ograničena i određena iskus­tvom, pa se ni s promjenom vjere ne može do kraja mijenjati prethodno zadana i prihvaćena naracija, tako su svetog proroka Iliju Slaveni prihvatili kao svoga najrođenijeg u tom novom i za njih stranom svijetu judeo-kršćanske mitologije. On im je bio netko koga su znali i preko kojeg su se mogli zbližiti s tolikim nepoznatim svetim, anđeoskim i proročkim svijetom. Preko Ilije upoznali su i samoga Boga, Sina Božjega i Bogomajku. Samo im kod Duha Svetoga Ilija nije mogao biti ni od kakve pomoći. Njega su ugluho zazivali, sve se praveći da im do srca i glave dopiru njegovi odgovori.

Odlukom pape Benedikta XIV, iz godine 1752, sveti prorok Ilija postao je zaštitnikom Bosne. Ne zna se je li joj što pomogao, a ni kakvi bi još belaji Bosnu sastavili da joj nije bilo Ilije.