Nabokov je i u ovom romanu podmetao čitateljima

ZAGREB - Hoće li sin Vladimira Nabokova objaviti “Laurin izvornik”, nedovršeni rukopis svog genijalnog oca, prije par godina bila je tema žestokih rasprava. Dmitrij Nabokov, nakon mjeseci prenemaganja, proglasio je rukopis “briljantnim, radikalnim djelom, srži očeva stvaralaštva” i odlučio izdati “roman u nastajanju”, skice koje mistično završavaju sa sedam riječi: izbriši, precrtaj, obriši, izbaci, ukloni, otri, prekriži.

Shade i Kinbote

Bez obzira na znatiželju poklonika, dominantne emocije koje su se provlačile u “kritikama” tih istih skica bile su tuga i nelagoda. Dobila se, istina, prilika uvida u kreativni proces stvaranja velikog umjetnika, ali svima koji su ikad pročitali i jednu Nabokovljevu stranicu postalo je bolno jasno koliko je ta objava, kako je poentirao Aleksandar Hemon, išla ne samo protiv njegova umjetničkog senzibiliteta, nego i protiv čitava njegova života.

Loše epizode s “Laurinim izvornikom” teško se otresti tijekom čitanja “Blijede vatre”, romana koji je nedavno izašao u prijevodu Mate Marasa i izdanju Naklade Vuković i Runjić, gotovo pedeset godina nakon objave izvornika.

Taj “literarni kentaur, polupjesma-poluproza, tvorba koju rese savršena ljepota, simetrija, začudnost, originalnost i moralna vjerodostojnost”, kako je napisala književnica Mary McCarthy, djelo je sastavljeno od sjajnog spjeva pjesnika Johna Shadea motiviranog samoubojstvom njegove kćeri jedinice, te predgovora, opširnog komentara i indeksa njegova susjeda, profesora i “urednika” Charlesa Kinbotea.

Drukčija percepcija

Sadržaj je naizgled jednostavan: nakon Shadeova ubojstva, Kinbote odluči izdati njegov spjev od 999 stihova, napisan u pjesnikovim posljednjim danima. Odluči biti i njegov tumač, pa tako u svojim komentarima stihove raščlanjuje na faktore koristeći komentare kao alibi za priču o susretima sa Shadeom, o svrgnutom kralju zemlje Zemble, ali i o ubojici poslanom da smakne kralja a koji greškom ubije Shadea.

No, Kinbote nije pouzdani pripovjedač. Njegova percepcija stvarnosti bitno je drukčija od one koja se smatra normalnom. On, naime, ne samo da je uvjeren da je izvršio presudan utjecaj na Shadeov spjev pričama o Zembli, što nastoji i dokazati, nego za sebe vjeruje da je izgnani kralj.

“Blijeda vatra” tako gubi čvrste točke i postaje priča o “luđaku koji namjerava ubiti izmišljena kralja, o drugom luđaku koji za se umišlja da je kralj, i istaknutom starom pjesniku koji slučajno zabasa na vatrenu liniju i pogine u sukobu između dviju zamišljotina”, ispričana jezikom koji je opčinio većinu kritike.

Zagonetke za čitatelja

Nabokovljev narativni eksperiment iz 1962. danas slovi za remek-djelo proze 20. stoljeća. Inspirirao je i impresivan broj različitih, pa i osebujnih interpretacija. Je li ovo tek bizaran, uvrnut krimić, je li Shade izmislio Kinbotea ili je Kinbote izmislio Shadea, koja je uloga pjesnikove kćeri - tek su neka mjesta pomno razrađenih teorija. Uključio se svojedobno i sam Nabokov naglasivši kako se Kinbote ubio prije dovršenja indeksa, sugerirajući i trećeg 'autora' komentara.

“Imam običaj katastrofalno sniziti studentovu ocjenu ako rabi ‘jednostavno’ i ‘iskreno’ u pohvalnom smislu”, reći će na jednom mjestu Shade. Imajući na umu Nabokovljevu ljubav prema zagonetkama i strast prema podmetanju čitateljima, raznovrsne su interpretacije “Blijede vatre” lako shvatljive.

Problem jest taj što je pokušaj utvrđivanje “istine” ili odgonetavanja zagonetke kod Nabokova siguran put u propast. Sve je igra, sve je konstrukt, sve je legitimno, sve se može osporiti. Perspektive se mijenjaju jednakom brzinom kao i emocije. Bol nakon smrti djeteta, opsesija luđaka, uskraćena pozivnica za zabavu, paranormalno, veza autora i urednika - ništa od toga nije sigurna karta za razumijevanje, tek mali komadić slagalice kompleksnog fikcionalnog svijeta.

Dosad se “Blijeda vatra” mogla čitati u prijevodu Davida Albaharija, ali to beogradsko izdanje nije bilo lako nabaviti, tako da se ovaj prijevod može samo pozdraviti - iako mu pogovor stvarnog stručnjaka ne bi škodio.