NAJVEĆA KNJIŽEVNA ENIGMA DANAŠNJICE Je li Elena Ferrante žena i je li iz Napulja

Elena Ferrante (73??) čuvena je i po svojim rado čitanim, često prevođenim, pa i ekraniziranim romanima, ali i po tome što svoj identitet skriva pažljivije nego što zmija krije noge. Ne zna se čak je li njezin ženski rod zbiljski ili simuliran.

Ona nije posve izolirana od javnosti, daje čak i intervjue - ali ne pokazujući se, barem ne kao Elena Ferrante. Tumači to snažnom, čak - kaže - neurotičnom potrebom očuvanja vlastite nedodirljive privatnosti, općenito nespojive s autorom kao javnom osobom. Ali romani Elene Ferrante jesu proturječni: tradicionalni u strukturi a avangardni u pristupu tematici, igrani na razmeđu krhkosti i okrutnosti, također pomalo proturječnih čuvstava, te na tradicionalnoj kompleksnosti majčinstva.

Novinska istraga

Milanski Corriere della Sera u svom je prilogu Lettura izišao s novim, znanstveno fundiranim otkrićem tko bi ona mogla biti u zbiljskom životu - ali prozvana osoba nije priznala. To znači da Elena Ferrante - otkrivena ili ne - još nije pokleknula, na radost svih koji parazitiraju na prodaji njezinih romana.

Pročula se trima romanima (uvjetno ih možemo nazvati trilogijom). To su: Nasilna ljubav (L’amore molesto, prvijenac, 1992), Dani napuštanja (I giorni dell’abbandono, 2002), Mračna kći (La figlia oscura, 2006). Za nagađanje o njenu identitetu još je zahvalnije polje tetralogije Genijalna prijateljica (L’amica geniale, 2011-2014).

Među sto najutjecajnijih

Naracija Elene Ferrante izrazito je predočiva, stoga i filmična, pa su njezina djela ekranizirana s priličnim uspjehom. Prvi roman, Nasilnu ljubav, iskoristio je Mario Martone kao predložak za film, prikazan na Festivalu u Cannesu, a na Mletačkom biennaleu je konkurirao i film Dani napuštanja koji je režirao Roberto Faenza.

Nije da nije i sama kojegdje posijala neke podatke o realnoj sebi - koje, dakako, valja uzeti cum grano salis. U fragmentima o sebi objavila je dio svoje korespondencije s nakladnikom (to su Edizioni E/O, gdje, valjda, znaju kamo uplaćuju honorar…), neke intervjue, te tvrdnju da je rođena 1943 u Napulju, da se mlada iselila u Grčku - a ostalo se može, s manje ili više osnova deducirati iz njenih junakinja, osobito iz Genijalne prijateljice. Očito je dobro poznavanje Napulja i njegova kulturalnoga i subkulturalnog konteksta - koji nije uočiv bez trajnijeg boravka u tome čud(es)nom gradu, a i fragmentarno poznavanje Pise i njezina slenga, ali u neka doba.

Studij u Pisi

Upravo od svega toga, a osobito od drugog dijela Genijalne prijateljice, krenuo je pisac i profesor Marco Santagata, podvrgnuvši njezino djelo leksičkoj analizi, kako bi je pouzdanije locirao u kulturalni milje.

Zaključio je da jest nesumnjivo iz Napulja, ali i da je u Pisi pohađala elitnu Normalnu školu (tako se zove, po strukturi je sveučilište, po obrascu francuskih viših normalnih škola). Konstatiravši da koristi nazive ulica prije 1968, da u tekstu nema niti jedne riječi iz pisanskoga studentskog žargona nastale poslije 1967, te da ne spominje katastrofalnu poplavu Arna 1966 (koja je poharala ne samo Firenzu, nego i Pisu) - Santagata je zaključio da je jamačno studirala do 1966.

Suzio je potragu na notorno pismenu čeljad iz Napulja koja su u ta doba studirala na pisanskoj Normalci, pa je u prvi plan izdvojio tri osobe.

Njegov favorit je Marcella Marmo, koja se i sama u nekom intervjuu samoidentificirala kao “stidljiva i bojažljiva”.

Njezin nakladnik, Edizioni E/O, službeno je zanijekao da bi Marcella Marmo bila Elena Ferrante. I ona sama je, kad su joj telefonirali iz Corrierea, rekla da nije ona Elena Ferrante, ali je podsjetila na drugu svoju studentsku kolegicu čijeg se imena nije mogla sjetiti. Santagata smatra da je posrijedi Maria Mercogliano, koju je odbacio jer je studirala u Pisi i kasnije, i za poplave 1966, i za studentske okupacije 1967 (u Pisi, Veneziji i još nekim talijanskim gradovima studentska ‘68 počela je nekoliko mjeseci ranije).

Marmo je sugerirala da bi autorica za kojom se traga mogao biti Silvio Perella. Kad su mu telefonirali iz Corrierea, odbio je odgovoriti na to pitanje (“komentirati”, rekli bi slijepi sljedbenici engleskih formula).

Hajka traje i dalje.