Nakon 1990. Matija Gubec došao je na zao glas, kao i sve lijeve hrvatske ikone i junaci

Piše Nada Klaić da se na popisu podložnika obitelji Hennyngh spominje inkvilin Jambrek Gwbez. On će se naći na čelu velike seljačke bune, koja je izbila 1573. Prvih se dana pobuna protiv vlastele munjevito širila, pod Matijom Gupcem našlo se šest tisuća ljudi. Krenuli su od Donje Stubice, stigli do pod Krapinu. A onda je zanos pao, nastalo je povlačenje, sve do konačnog poraza.

Buna je potrajala manje od dva tjedna, ali je legenda o seljačkoj buni i njezinom vođi rasla i razvijala u sljedeća četiri stoljeća, sve dok nije dosegnula svoje vrhunce početkom dvadesetog stoljeća, u vjerovanjima hrvatske ljevice, te u jugoslavenskom socijalističkom razdoblju, kada je Matija Gubec dorastao u najvećega narodnog junaka u Hrvata.

Oživio ga je Vatroslav Mimica u raskošnoj filmskoj fresci, naslova “Seljačka buna”, gdje je Gupca odigrao Fabijan Šovagović. Antun Augustinčić posvetio mu je veličanstvenu, natkriljujuću skulpturu, na kojoj je mrki stubički mučenik, brka gustih kao u Kraljevića Marka i Maksima Gorkog, prikazan u evokaciji koja istovremeno podsjeća na Isusa Krista i na Stjepana Filipovića, s one mitske ratne fotografije. Gubec grli svijet, grli Hrvatsko zagorje, grli “Balade Petrice Kerempuha” i živoga Miroslava Krležu, dajući svojim zagrljajem svom rodu i narodu onoga plemenitog samopouzdanja bez kojega bi seljak stoljećima dalje podnosio zulum svojih gospodara. Ivo Lhotka skladao je operu “Matija Gubec”, a Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska napisali su, seljačkom vođi u čast, prvu hrvatsku i jugoslavensku rock-operu i nazvali je “Gubec beg”.

Nakon 1990. Matija Gubec došao je na zao glas, kao i sve lijeve hrvatske ikone i junaci, a Franji Tahiju i Gašparu Alapiću, bez obzira na činjenicu da se ni jedan ni drugi nisu u prsi busali svojim hrvatstvom, niti su, sva je prilika, poznavali jezika hrvatskog, niti jezika koji bi hrvatskome bio sličan, vraćena su sva prava. Seljačka buna pala je u zaborav, a legenda o Matiji Gupcu svela se na mrtvu folklornu pripovijest. Veliki se Matija sveo na inkvilina Jambreka.

Vrhunac legende o Matiji Gupcu bio je, u skladu s našim gubitničkim i defetističkim sudbinama, u smrtnoj presudi, mučenju i pogubljenju na Trgu svetoga Marka u Zagrebu. Seljački vođa je, kako su dugo vjerovali seljaci i njihovi simpatizeri, okrunjen krunom od usijanog gvožđa i ismijan kao seljački kralj, nakon čega je rastrgan na četiri strane svijeta. Hrvatski ljevičari jednom su davno vjerovali kako je na njima da za Matiju Gupca izvojšte pobjedu u nekoj svojoj revoluciji ili u evolutivnom prelazu u bolje i pravednije društvo.

U skoro svakome gradu bivše Jugoslavije postojala je ulica Matije Gupca. Ponegdje postoji i danas. Zanimljiva je sudbina Gupčeve ulice u Nišu. Godine 2003. preimenovali su je u Ulicu majora Tepića. Milan Tepić, major JNA, raznio se zajedno sa skladištem municije, u Bedeniku kod Bjelovara, i sa sobom u smrt povukao jedanaestoricu hrvatskih vojnika. Mit o hrvatskom seljačkom vođi u Nišu su zamijenili mitom o jugoslavenskom (ili srpskom) samoubojici. O toj bi se promjeni mogla napisati knjiga. Tužna i poučna.