'NAPISALA SAM HRVATSKE PRIČE ZA MLADE BUNTOVNICE' Autorica Tatjana Barat otkriva kako je stvorila verziju svjetskog hita prevedenog na 50-ak jezika

Kao kontrast stereotipiziranim i komercijaliziranim bajkama, knjiga “Priče za laku noć za mlade buntovnice” donijela je pravu revoluciju i promijenila je smjer kretanja dječje književnosti.

To je uvidjela i Tatjana Barat, lektorica, novinarka i voditeljica radionica za djecu, koja je ovih dana objavila “Priče o neustrašivim hrvatskim ženama”, izdanje koje je svojevrsna lokalna verzija svjetskog hita prevedenog na 50-ak jezika.

Poražavajući rezultati

- Dakako, čitala sam ‘Priče za laku noć za mlade buntovnice’, napisala književnu kritiku o njima te u jednoj rečenici spomenula i kako mislim da će ta knjiga promijeniti tijek razvoja dječje književnosti. I tako je zaista bilo. Slične knjige počele su se javljati diljem svijeta, a ženama i ženskim likovima općenito počela se pridavati veća pozornost u dječjoj književnosti - priča Barat, inače magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti. Tijekom godina rada u školi uvidjela je da su žene slabo zastupljene u čitankama i udžbenicima, “posebno kada se uzmu u obzir prirodne znanosti”.

- Kao novinarka sam intervjuirala velik broj uspješnih, visokoobrazovanih Hrvatica, a kada sam se jednom našla u društvu intelektualaca, mnogo starijih od mene, zajedno nismo mogli nabrojiti 15 žena koje su promijenile našu povijest, a koje više nisu među nama. Dakako, svatko je znao za one u svojem području djelovanja, no kada se uzme u obzir neka opća, šira kultura, rezultati su bili poražavajući. I to mi je bilo nedopustivo. Tada sam jedno popodne prije godinu dana naprosto odlučila da ću ja napisati hrvatske ‘Buntovnice’ - priča nam.

Pisanje je, kaže, bilo najlakši dio posla - iza projekta stoji gomila istraživanja literature, pregledavanja dokumentaraca, čitanja intervjua i istraživanja oprečnih podataka. - Također je bio pravi pothvat doći do fotografija svih žena. Za neke su mi čak i znanstvenici govorili da ni sami nisu mogli doći do njih kada su pisali radove.

Na sreću, tu su mi u zadnji tren u pomoć priskočili Odsjek za fiziku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko narodno kazalište te smo uspjeli prikupiti potrebne fotografije kako bi ilustratorice mogle napraviti svoj posao - kaže Tatjana, pa nabraja neke od žena čije su priče u knjizi: Katarina i Jelena Zrinski, Lidija Colombo, Marica Cimperman, Zlata Bartl, Katarina Kranjc, Slava Raškaj, Alma pl. Balley, Dora Pejačević, Mia Čorak Slavenska, Ivana Brlić-Mažuranić...

Katarina Kranjc, Alma pl. Balley i Slava Raškaj

Različita zanimanja

- Prvo sam napravila popis onih za koje gotovo svi znaju, no taj se popis sastojao ponajprije od umjetnica i književnica, s tek pokojom znanstvenicom. Ideja je bila da u knjizi bude zastupljeno što više različitih zanimanja kako bi djeca vidjela što sve žene mogu. Tako tu imamo fizičarke, oceanografkinju, kemičarke, padobrankinju i pilotkinju, političarku, liječnice, učiteljice, književnice, stručnjakinju za gastronomiju, konzervatorice, pravnicu, kustosice, slikarice, balerinu.

Odabir je bio težak te se i danas pitam jesam li ipak mogla uvrstiti još koga, no na koncu sam se vodila time da odaberem one koje su bile pionirke u svojim područjima i za koje javnost naprosto mora znati - tumači.

Širi kontekst

Osobno je najviše vezana uz priče o Slavi Raškaj i Duški Blažević. Onu o velikoj slikarici napisala je prvu, pa je, kaže, odredila ton čitave knjige. - Naime, Slava Raškaj rođena je gluhonijema i njezin put do predstavljanja slika u najboljim galerijama nije bio posut ružama. To mi je dalo ideju da u knjizi ne pišem samo o biografijama žena nego da sagledam širi kontekst u kojem su one djelovale te potaknem djecu na kritičko razmišljanje i povezivanje priča s njihovim životom.

Upravo zato nakon svake priče slijede tri kratka pitanja uz čiju će pomoć mali čitatelji promišljati o tematici priče. Konkretno, kod Slave sam naglasila važnost uvažavanja djece s teškoćama u razvoju - priča. - Što se tiče Duške Blažević, ona je bila neuropsihijatrica, jedna od osnivačica Zagrebačke neuropsihijatrijske škole i jedna od pokretačica časopisa Psihoterapija.

Tema mentalnog zdravlja izuzetno je važna, a o njoj se premalo govori i među odraslima, a kamoli tek među djecom. Upravo zato često za određene medije pišem o toj tematici uz pomoć brojnih psihologa te uspješnog liječnika i specijalizanta psihijatrije Andreja Proševa. - Ako se k liječniku ide kada nas fizički boli bilo koji dio tijela, zašto uporno izbjegavamo jednako tako čuvati i svoje mentalno zdravlje - pita se.

A brojnih pitanja ima i kada se govori o pozornosti koja se posvećuje ženama u hrvatskoj javnosti te nepravdi koja karakterizira suvremeno društvo, ali i načinu na koji interpretiramo prošlost. - Nisam primijetila da se, kada je riječ o uglednim muškarcima, govori o njihovim frizurama i onome što su odjenuli. A kada ćemo to prestati raditi ženama? - zaključuje.