Leïla Slimani

Ne osjećam pripadnost nekoj zemlji, svugdje se osjećam strankinjom. I ne mislim da je to loše

Leila Slimani
 

 Zeljko Puhovski/Cropix
Svojevremeno je odbila poziv predsjednika Macrona da bude francuska ministrica kulture

U Pariz je iz Rabata došla sa sedamnaest, na studij. Nekoliko je godina, u kasnim dvadesetima, provela u novinarstvu, uglavnom pisala o politici i kulturi u zemljama Magreba, puno vremena provodila na terenu. Njezina majka je bila među prvim liječnicama Marokankama, otac, nekadašnji ministar gospodarstva, upleten u skandal s pronevjerama, neko je vrijeme proveo u zatvoru, posthumno rehabilitiran i oslobođen optužbi; osigurali su joj odrastanje među privilegiranim slojem Marokanaca. I sama kaže da je Maroko upoznala tek kada je kao reporterka obilazila zemlju, pišući za Jeune Afrique, izvještavajući, među ostalim, o Arapskom proljeću. Tada je kao novinarka, slušajući što govori "običan" svijet, shvatila da oni ekonomski privilegirani, među kojima je i sama rođenjem pripadala, prema marokanskom narodu gaje ravnodušnost, dok svoju djecu šalju na prestižna francuska sveučilišta slabo ih zanima što se događa po marokanskim ulicama. Kaže da je voljela novinarstvo, ali htjela je pisati knjige. To da će biti književnica govorila je još kao djevojčica, u tu je ideju vjerovala i njezina majka, možda joj je i to, uz supruga i sina, dalo kuraže da ode iz novinarstva, povuče se u kuću i počne pisati.

Prvi je roman, nikad objavljen, pisala nešto dulje od godinu dana. "To je bilo loše, baš loše. Trebalo mi je neko vrijeme da nađem temu, fokus…", kazuje u razgovoru za Jutarnji list Leila Slimani.

Odustala je od tog rukopisa, pa potom godinu dana pisala "U vrtu čudovišta", roman o novinarki u tridesetima, supruzi i majci koja se hrva s nimfomanijom i čiju unutarnju prazninu i tjeskobu na kratko mogu utišati tek tuđe ruke na njezinu tijelu, muškarci koji joj se zapravo ne sviđaju, koji je privuku utoliko da ih konzumira pa odlazi dalje gledajući kako i s kime ponovo premostiti te nepodnošljive trenutke u sebi.

"U vrtu čudovišta" lani je na scenu zanimljivo postavio Saša Božić.

U nas Slimani prevodi Vlatka Tor, Fraktura je dosad objavila tri njezina romana - "U vrtu čudovišta", "Uspavanku" te prvi dio trilogije u nastajanju naslovljen "U zemlji drugih".

Leila Slimani imala je trideset i pet kada je za roman o psihički poremećenoj dadilji koja ubija djecu povjerenoj joj na čuvanje dobila Goncourta, najveću francusku književnu nagradu. I danas će reći da još uvijek dijelom ne vjeruje da je nagrađena Goncourtom, svjesna da je to važno i kao poticaj nekim drugim ženama iz Magreba da u Francuskoj zahvaljujući svojoj izvrsnosti mogu završiti na naslovnici kakvog ozbiljnog tiska.

"To je knjiga o ženama, djeci, nije to 'velika literatura' o ratu, povijesti. Nije samo da sam dobila Goncourta, već i da sam bila tako mlada, iz Maroka, žena, iz muslimanske zemlje, feministkinja, žena koja se borila za slobodu govora u Maroku. Sad marokanske, tuniske ili alžirske djevojke mogu znati da se i veliki snovi mogu ostvariti. Kako mi je rekla jedna studentica, sada vjerujemo da možeš doći iz Magreba i pokoriti svijet."

Nakon "Uspavanke" napisala je dokumentarnu prozu "Seks i laži", tekstove koji se temelje na pričama marokanskih žena o njihovim tajnim životima.

Što god da piše, Slimani pripovijeda o ženama, u njezinim je romanima od samog početka puno istraživanja ženske seksualnosti, prava na užitak, na realizaciju žudnje, prava na slobodu u raznim društvenim i osobnim kontekstima. Njezin u nas nedavno objavljen "U zemlji drugih" drugačije je štivo negoli prva dva romana. Ovaj put Slimani je napisala sagu, gustu, obiteljsku i povijesnu priču. Čitajući je ima nešto u podtekstu što me na trenutak podsjetilo na Nagiba Mahfuza. Stoga ne znam jesam li se iznenadila kad sam negdje pronašla da joj je taj egipatski pisac, jedini Arapin koji je dobio Nobela za književnost, jedan od bitnijih književnih glasova.

S Leilom Slimani razgovarala sam telefonom, prošli tjedan za Jutarnji je govorila iz Portugala. Upravo je završila drugi dio trilogije, knjiga za dva mjeseca izlazi u Francuskoj.

Inspiraciju za tu priču o kolonijalizmu, borbi za nezavisnost i marokansko-francuskom braku našla je u vlastitoj obitelji. Majka njezine majke bila je Francuskinja, Anne Dhobb, odrasla u okolici Strasbourga, zaljubila se u marokanskog vojnika u Drugom svjetskom ratu pa za njim otišla u Maroko i život, često vrlo opor, odživjela na izoliranoj farmi.

U Maroku je umrla, 2014. Ta joj je zemlja, ispočetka joj neukoj egzotična, potom zastrašujuća i strana, ušla pod nokte, zavukla se pod kožu, naposljetku se osjećala, kazuje u razgovoru Slimani, "jako sraslom s Marokom. Mislim da su djed i baka imali dosta zahtjevan brak, jer on je, oženjen Francuskinjom, naravno želio nezavisni Maroko, a osjećao se povezan s francuskim narodom. A baka je ponekad osjećala kao da ne pripada nigdje i nikome, Francuskinja udata za Arapina, prezirali su je francuski kolonizatori, a trebalo joj je vrijeme i godine da razvije svoju duboku povezanost s Marokancima. Na koncu se osjećala jako Marokankom i jako Francuskinjom u isto vrijeme. Njih dvoje imali su puno poštovanja jedno za drugo. Djed je bio na marokanski način tradicionalan, postio za ramazan, a u isto je vrijeme činio puno da bi se u kući proslavio Božić, jer je znao koliko je Božić mojoj baki bitan. Pamtim to ozračje multikonfesionalnosti i multikulturalnosti, koliko god je to nosilo i nelakih momenata, koliko god je tu nekad bilo i napetosti i neslaganja među njima. U tim teškim vremenima oni jesu uspjeli očuvati taj brak."

Leila Slimani jako je vidljiva u francuskoj javnosti, osim što je puno čitana, za nju znaju i oni koji knjige ne čitaju. Svojevremeno je odbila poziv predsjednika Macrona da bude francuska ministrica kulture, nešto kasnije imenovana je njegovom osobnom predstavnicom za francuski jezik i kulturu u frankofonom svijetu. Pitam je što točno radi kao predsjednikova predstavnica za francusku kulturu po frankofonim zemljama. Volonterska je to pozicija, nema niti svoj ured. Daje mi dosadan, birokratski odgovor, pa odustajem od potpitanja na tu temu.

Osjeća li i danas, i na vlastitoj koži, koliko god da bila afirmirana Marokanka među Francuzima, kolonijalni mentalitet u Francuskoj? "Često i na puno mjesta. I ne samo u Francuskoj. Osobno nikad i ne osjećam da pripadam u neku zemlju ili negdje, uvijek se osjećam manje ili više strankinjom. I ne mislim da je to nužno loše. Roditelji su me odgajali i obrazovali govoreći da nije bitno osjećati se pripadnikom grupe, da nije bitno biti kao ostali. Žestoko su se protivili nacionalizmu, a nisu nas odgajali ni u religioznom duhu, niti su se odviše oslanjali na tradiciju. Učili su nas da je bitna sloboda. Osjećam se pripadnicom velike ljudske zajednice. Biti Marokankom, Francuskinjom, Amerikankom ili pripadnicom bilo koje druge nacije za mene nije previše bitno. Ne želim se definirati kroz nacionalnu pripadnost, pokušavam se u životu definirati kroz druge stvari, primjerice svoj rad."

Radeći na trilogiji puno se bavila istraživanjem marokanske prošlosti. Kaže da joj je to dalo često razmišljati općenito o odnosu prema nedavnoj povijesti.

"Živimo koncentrirani na sadašnjost i na sebe, takvo je društvo. Ljudi brzo zaboravljaju prošlost i povijest, čak i onu novijeg datuma. Šokantno je koliko ne znaju o povijesti, a i opasno, jer povijest treba poznavati. Kolonijalizam je bio nedavno i ima svoje duboke, jasno vidljive, ali i suptilne i jednako teške posljedice. Neki mi kažu da se prestanem baviti prošlošću, da pišem o sadašnjosti. No, nije to prošlost, pišući o dobu u kojem je odrastala moja majka, o vremenu u kojem je moja baka gradila svoj život u Maroku pišem i o sadašnjosti, jer sve te stvari ostavile su trag i na meni, učinile su me osobom koja jesam. Zato sam se i krenula baviti tom pričom koja je inspirirana životom moje francuske bake i marokanskog djeda. I nije to samo marokansko-francuska priča, takvih je priča na mnogim adresama po ovom svijetu. Marokanci i muslimani su kao i svi drugi ljudi - sanjamo, želimo, imamo ambicije, strast, želimo ljubav, slobodu. Mnogi mladi Marokanci i ne znaju priče svojih obitelji vezane uz kolonijalno doba i rat za nezavisnost. Ponekad mislim da je razlog zašto to te generacije nisu dijelile između ostalog osjećaj srama, poniženosti."

Njezina majka bila je prva žena u obitelji koja je studirala, među prvim liječnicama u Maroku. "Baka je bila ponosna na kćer, ali nije isključeno da je osjećala i ponešto ljubomore, jer ona sama nikada nije imala priliku dobiti dobro obrazovanje. Živjela je u neko drugo doba, u ratnoj Europi, preseljenjem u Maroko došla je u novi joj svijet, financijski je ovisila o djedu, morala ga je, primjerice, pitati za dopuštenje i kad je htjela putovati."

Govoreći o vlastitim formativnim godinama, kaže da je dolaskom u Pariz doživjela oslobođenje. "Odrastanje u Rabatu bilo je puno restrikcija. Bilo je nezamislivo da odem u kavanu i sjedim na terasi pušeći, da budem u vezi s nekim dečkom. Sve to podliježe osudi drugih. Dolaskom u Pariz meni su već te stvari puno značile, pamtim da danima nisam spavala koliko sam bila sretna i uzbuđena kad sam stigla ovamo. Francuska mi je dala slobodu. Odjednom sam se našla u velikom gradu, anonimna, sama, a Francuska mi je dala i znanje, tu sam studirala. Odjednom sam imala mogućnost puno učiti, komentirati, slušati, obilaziti bitne izložbe, muzeje… "

Prvi dio trilogije "U zemlji drugih" govori o godinama između 1944. i 1955., vremenu kad među Marokancima raste nacionalna svijest, jača pokret otpora za nezavisnost i bora protiv francuskih kolonijalista. Drugi dio, kazuje, više se bavi generacijom njezinih roditelja. Počinje 1968.

"To je doba razvoja, ali i proturječja, s jedne strane je sloboda, glazba, neki zanos u društvu, a tu je i vlast kralja…" U zadnjem dijelu sage bavit će se, najavljuje, imigracijom, godinama kada i sama dolazi u Francusku, promjenom percepcije ljudi iz Magreba među francuskim stanovništvom, strahom od islamista i terorizma, slušajući je pretpostavljam da će ovaj put pisati dijelom i o svojem iskustvu "u zemlji drugih".

U dobroj je fazi, kaže, zadovoljna što je upravo završila drugi dio, osjeća da je odradila važan dio bitnog joj projekta. "Kao djevojka voljela sam čitati duge klasične romane, sage u kojima gledaš kako se neka osoba razvija od mladosti do smrti i pritom čitaš o promjenama u društvu u kojem živi. Ali, ja sam pročitala silno puno takvih knjiga, ruskih, britanskih, francuskih, američkih i drugih autora u kojima oni pišu o Zapadu, znam jako puno o tim društvima i kulturama, ali što čitatelji na Zapadu znaju o Maroku? Njima je to sve arapski svijet, muslimanski, i dalje od tog podatka ne idu. Mislim da sam ovu trilogiju počela pisati i dijelom iz te potrebe da drugima pripovijedam o tom svijetu iz kojega dolazim."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:31