JAN BOLIĆ

'NEĆU DOZVOLITI BOLESTI DA MI UZME PISANJE' Mladi riječki pisac svoj prvi roman napisao jednim prstom

 Matija Djanješić / CROPIX
Prva knjiga koju je objavio zbirka je poezije “Trenuci”, izašla 2016., da bi godinu dana kasnije uslijedila zbirka kratke proze i pjesama “Može biti lijepo”. U njegovu novom krimiću “Težina stvarnosti” pratimo prvi slučaj detektiva Johna Monroea

Jan Bolić je nevjerojatan, ali zaista, apsolutno nevjerojatan 23-godišnjak iz Rijeke, koji je zbog spinalne mišićne atrofije (SMA) nepokretan. Unatoč tome, bez ičije pomoći napisao je već tri knjige. Stotine slova i riječi tipkao je po ekranu svojim jednim jedinim pokretnim prstom, polako, uporno, ne odustajući od života. Za Jana je pisanje spas, utočište, ono što ga odvlači u neki drugi svijet i čini ga sretnim.

Boluje od rođenja i nikad nije stao na svoje noge. Ovisan je o tuđoj pomoći i tako cijeli svoj život. Prije je bilo bolje, no s vremenom mu se stanje pogoršava. Što će biti u budućnosti, ne želi ni razmišljati. A ona mu, ako se stvari ne promijene, neće biti dobra. Jan, naime, nije dobio lijek Spinrazu jer je prestar za njega. Taj ga lijek ne bi izliječio, ali bi zaustavio napredovanje bolesti. Jan bi uvijek imao svoj jedan pokretni prst i mogao bi tipkati po ekranu. Ovako, bez tog lijeka, jednog će se dana probuditi i neće moći raditi ono što ga čini najsretnijim na svijetu. Više neće moći pisati.

Pravo na lijek

- Nažalost, nemam pravo na lijek. Da, to zvuči jako ružno ili možda čak tužno da u današnje doba netko ne može dobiti liječenje koje život znači. HZZO je odlučilo da osobe starije od osamnaest godina i djeca koja su na respiratoru nemaju pravo na lijek Spinrazu. Jedini lijek ikada za oboljele od spinalne mišićne atrofije. U većini zapadnih zemalja lijek je odobren svima - objašnjava Jan. SMA je progresivna bolest, ona napreduje. Ne može biti bolje, samo gore, svjestan je. No, kaže, spreman je boriti se.

- Neću dozvoliti bolesti da mi uzme pisanje! Spinraza nije čudo, neću od nje sada prohodati, ali može usporiti bolest i može je zaustaviti. A to je jako puno. Samo bih volio da ministar Kujundžić shvati da je vrijeme jako bitno. Svaki sat, minuta i sekunda. Možda bi mi lijek ponovno vratio snagu u prste, pa bih mogao lakše tipkati. Zar nije to puno? Za mene je to čudo! Oboljeli od SMA su osobe koje imaju svoje želje, snove i ciljeve koje žele ostvariti, kao i sve zdrave osobe.

Ja sam imao sreće pa sam jedan svoj san ostvario, objavio sam roman, ali mnoge osobe i djeca svoje snove nisu ostvarila jer ih je bolest prekinula. Svatko ima pravo na liječenje i točka - kaže odlučno Jan, koji je ovih dana predstavio krimić “Težina stvarnosti”. U njemu on prati prvi slučaj detektiva Johna Monroea, koji živi i radi u jednom gradiću koji je od New Yorka udaljen četrdesetak minuta. Sa svojim suradnicima ovaj detektiv istražuje šokantno ubojstvo liječnika i na kraju pronalazi ubojicu.

Poziv i potreba

Prva knjiga koju je Jan objavio je zbirka poezije “Trenuci”, izašla 2016., da bi godinu dana kasnije uslijedila zbirka kratke proze i pjesama “Može biti lijepo”. Pisati je počeo u prvom razredu srednje škole, ali i sam priznaje kako se ozbiljnije počeo baviti pisanjem kad mu je izašla prva zbirka poezije.

- Volim poeziju, nju sam prvo pisao. Jednostavno sam počeo zapisivati svoje misli i osjećaje, ali sam pisao i o onome što me je tada smetalo. Pisanje je kod mene došlo kao nekakav poziv i meni je ono potreba. Ne mogu zamisliti svoj život, a da ne pišem, jer sam onda u slobodnom svijetu koji me odmara od stvarnog. Evo, sad već radim na drugom romanu - pojašnjava Jan i dodaje da je, za promjenu, odlučio napisati krimić jer ih i sam obožava čitati. Svijet istrage zločina oduvijek ga je zanimao. Najdraži autor mu je Jo Nesbø i priznaje kako obožava skandinavske krimiće. Osim toga, rado gleda serije koje se bave tim temama, pa je bio pun ideja.

- Krimić je sasvim nešto drugo od onoga što sam do sada pisao, ali sam uživao pišući ga. Najviše sam se bojao hoću li imati dovoljno ideja do kraja. Imao sam u glavi priču kojom sam se vodio, no dok sam pisao otvarale su mi se i nove ideje. Nekoliko puta sam pomislio i odustati, ali ta je priča bila u meni i želio sam je ispričati ljudima. Najveća motivacija mi je bila to da će ljudi tu priču čitati - kaže Jan i dodaje da nije znao hoće li im se svidjeti, no nadao se da će pronaći put do svojih čitatelja.

Odluku da se baci na taj žanr donio je nakon što je napisao jednu kratku priču. Dugo mu ona nije dala mira, stalno je razmišljao o njoj, a onda je smislio dobar temelj za roman.

- Pisao sam ga oko godinu dana. Zapravo sam sve dovršio za oko sedam mjeseci, ali onda sam ga dugo prepravljao, odnosno dorađivao i izbacivao sve što sam smatrao da je potrebno. Pisao sam ga uglavnom svaki dan. Nekad je išlo bolje, a nekad baš i nije. Ovo je moj prvi roman, tako da sam dosta nespremno krenuo pisati. No, možda i bolje, jer sam se morao sâm snaći. Shvatio sam da kada pišem redovito, svaki dan, lakše pratim priču i brže pišem. Jednom sam napravio pauzu od nekih pet dana i puno mi se teže bilo vratiti u rutinu pisanja. Samo moram reći da sam uživao pisati. Živio sam u tom svijetu likova koje sam stvorio - kaže Jan.

Potraga za izdavačem

Dodaje i da mu nije bilo lako naći izdavača. Kao autoru početniku, koji je htio objaviti prvu zbirku poezije, šanse su mu bile veoma male, sjeća se. Zbirku je odbilo deset izdavača prije nego što je dobio odgovor Studia TiM da će oni to učiniti. Oni su mu objavili i drugu knjigu. Kod romana je bilo lakše jer su ljudi znali za njega, pa se lako dogovorio s izdavačkom kućom Beletra.

- Izdavačima se ne isplati objavljivati knjige početnika jer od njih nema koristi, a uz to, u autore početnike treba i više ulagati jer se prvi put pojavljuju na književnoj sceni. Međutim, mislim da bi izdavači trebali objavljivati knjige autora početnika i ulagati u njih jer će se kasnije to ipak isplatiti svima. Autoru, izdavaču, a i općenito književnosti - zaključuje Jan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 10:35