Nemoguće je voljeti rusku književnost u Hrvatskoj bez pomoći Irene Lukšić

Protekle nedjelje, na svoj rođendan, preminula je Irena Lukšić, prozna spisateljica, prevoditeljica, esejistica i znanstvenica, rođena 10. 3. 1953. u Dugoj Resi.

Živjela je književnost, takoreći u svim njenim mogućnostima, i ostavila iza sebe 40-ak knjiga, kako autorskih, tako važnih zbornika i antologija, te nekoliko desetaka knjiga prijevoda s ruskog.

Dovoljno je spomenuti imena samo nekoliko pisaca koje je prevodila: Aksjonov, Berberova, Bunin, Jerofejev, Harms, Zoščenko, Pelevin, Aleškovski, Tokareva, Družnikov, Čehov, Gazdanov, Platonov, Stogoff, Vojnovič, Prigov, Arcibašev i drugi. Bila je Lukšić od Križanićeve djece, onih živih poveznica dviju književnosti, jedne velike i jedne male. I bila je jedna od važnih časopisnih i bibliotečnih urednica (Žena, Književna smotra). Naposljetku, najviše je priznanja primila za svoj urednički rad, za biblioteku “Na tragu klasika”, tri nagrade Kiklop, u kojoj je otvarala vidike novim naraštajima i podsjećala starije da je vrijedna knjiga, ipak, preživjela zahvaljujući i njenom golemom radu i trudu.

Djevojka iz Duge Rese

Početak 70-ih. Irena na odmorištu Filozofskog fakulteta, pred hodnikom u kome su sjedili naši profesori komparativne književnosti. Tiha djevojka iz Duge Rese. U nekim svojim mislima, distancirana, a opet srdačna. Kod prozora, naslonjena na radijator. Na tu sliku sam pomislio kada je objavila zbornik “Sedamdesete” (2010), a prije toga “Šezdesete - The Sixties” (2007). Bila su to desetljeća za koja je bila spisateljski vezana, pa je teško iznaći proze pored njenih u kojima se dokumentaristički, književno “obrađuju” prijateljice iz “provincije” koje su odrasle na Plavom vjesniku, što je obilježio mladež tih desetljeća.

Već za Leksikon Društva hrvatskih književnika 1991., za koji su pisci sastavljali kratke autobiografije, pa su ih urednici definirali, Lukšić je stvorila autorski portret što je za protekla tri desetljeća dobio svoju puninu. Samo do tada bila je jedan od sastavljača važne deskriptivne bibliografije “Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima” (1981), i jedna od urednica zbornika “Ruska književnost u dijaspori” (1987), na stranicama “njene” i ugledne Književne smotre.

Kasnije su slijedile panorame i antologije: “Nova ruska poezija - panorama novije ruske poezije”, dvojezično (1998); “Jednostavna istina - ruska pripovijetka XX. stoljeća” (1998); “Antologija ruske disidentske drame” (1998) i “Ruska emigrantska književna kritika” (1999). Razvidno je da je Irena Lukšić nosila u srcu rusku književnost, bez obzira na žanr, i da je posebno brinula za njene otpadnike, brojne svojevoljne i prisilne emigrante.

Jednako je tako sačinila zbornik o rusko-hrvatskim kulturnim vezama, i to dvojezični “Hrvatska/Rusija” (1999). A jedan je od vrhunaca njezinog rusističkog opusa zbornik posvećen pjesniku-nobelovcu koga je prevodila: “Brodski! život, djelo” (2007). Jednom rečenicom, zapravo je nemoguće voljeti rusku književnost u Hrvatskoj bez pomoći Irene Lukšić.

Prvi roman

Što se tiče autorskih knjiga, čini se da se Lukšić pojavila na književnoj sceni u “nezgodnom” trenutku, kada se Flakerova “Proza u trapericama” nametnula kao sirenski zov trenutka, prevladavajuća književna struja, svojstvena zemljama socijalističkog bloka, pa i nama koji smo bili “apsolutno samostojeći”. Napokon, ni neki vodeći “traperi” (Glumac, Kvesić, Majdak, Majetić) nisu se vidjeli u toj struji. Ali, “Konačište vlakopratnog osoblja” (1981), prvi roman Irene Lukšić, bilo joj je kritički pridruženo, i od tada prati autoricu kao nametnuta joj sjenka.

Njena stvarnosna, “ženska” proza, tražeći središte na rubu, izvan Zagreba, ostala je donekle previđena. Poslije su istoj struji, po recepcijskoj inerciji pridružene druge knjige Irene Lukšić: “Sedam priča ili jedan život” (1986) i roman “Traženje žlice” (1987). Samosvojni postupak spisateljice Lukšić, a to je mogao biti putokaz pripovjedača Šklovskoga, očuđenje autobiografskih fragmenata “do” fikcije, teže je pronalazio puteve do čitatelja. Uspjelim romanom za djecu “Zrcalo” (1983) autorica je recepciju svoga književnog djela “zakomplicirala”.

U svojim kasnijim književnim djelima Lukšić je čitatelju samim naslovima pojašnjavala vrstu literarnog križanca koja ju je zanimala. Primjerice, u pripovijetkama “Duga Resa - Ixtlan” (2008) ona već naslovom upućuje na Carlosa Castanedu. Iz naslova pak romana “Očajnički sluteći Cohena” (2013) jasno je na koga i na što spisateljica misli. Ne mora to biti sam slavni kantautor, ali može biti njegova pjesma posvećena Suzani, pa i sličan naslov jednog davnog filma.

Berlin-Pariz

Bogatstvo asocijacija i oživljavanje prohujaloga vremena bilo je dio autorskog projekta Irene Lukšić. Geografske distance postale su za nju duhovne. Nimalo slučajno jedan je roman nazvala “Berlin - Pariz” (2016), kao da se upravo na toj poveznoj crtici između dvaju mjesta, i središta, nalazi njezin teritorij, “Duga Resa”. Na putu, u društvu vlakopratnog osoblja. Posljednji romaneskni naslov Irene Lukšić jasno pokazuje da je svaka distanca samo ljudska: “Sve o sestri Robina Hooda” (2018).

Esejističke knjige Irene Lukšić glasno su odjeknule kod čitateljstva, a posebice je bila zapažena “Blagovati na tragu klasika” - književna “kuharica” (2011). Njoj treba dodati samo neke naslove: “Gradovi, sela, dvorci - Vodič za literarne turiste” (2012), “Idoli i barabe. Slavne osobe u književnim djelima: ogled” (2014) ili “Klasici ostavljeni mačkama” (2015), što je više od “pokušaja drukčijeg čitanja književnih tekstova”, to jest drukčije čitanje i posredno tumačenje vlastite poetike, onoga što se odrazilo i na vlastitom djelu spisateljice.

Čitajući jednom u časopisu Forum zapis Irene Lukšić o vlastitoj zgradi u Dugoj Resi, o njenim ratnim danima, pomislio sam na Dragojlu Jarnević, zaboravljajući da je upravo Lukšić priredila za tisak integralni “Dnevnik” ove spisateljice. Čini mi se da je Irena Lukšić, na isti način prisutnija svojim golemim opusom u našim životima, no što smo toga svjesni. Njen je gubitak nenadoknadiv, koliko i njena samosvojnost.