Za koji dan, uoči Interlibera, Školska knjiga objaviti će monografiju o Ivi Andriću “Gospodar priče” autora akademika Krešimira Nemeca.
Nakon što su izdali Izabrana djela Ive Andrića, ovo opsežno Nemecovo djelo otkriva neke nove, nepoznate detalje, donosi interpretacije mnogih kontroverzi, ali puno toga vezanog uz Andrića i dalje, očekivano, ostaje nepoznato.
Ivu Andrića odgojili su rođaci, majka ga je zbog neimaštine poslala muževljevoj sestri Ani u Višegrad, na pisca je formativno bitan utjecaj imao tetkin muž, Jan Matkovcsik, koji je u Bosnu stigao iz Poljske i narednik u pograničnoj žandarmeriji višegradskog kotara, čovjek “uglađena ponašanja, obrazovan, podučava Andrića njemačkom i vodi ga na izlete u okolicu Višegrada.”
U više biografija i kronologija, piše Nemec, pogrešno stoji da je Andrićev otac Antun, koji je majku i njega napustio zarana, umro kad su sinu bile tek dvije godine. Preminuo je nešto kasnije, u 33. godini života, 1897., a te 1894. za koju krivo bilježe da je umro Antun Andrić, u sarajevskoj se gradskoj bolnici objesio Andrićev djed, otac majke mu Katarine Pejić.
Slab đak
U ranim je godinama bio slab đak, imao je puno izostanaka te popravne u drugom, petom i šestom razredu, potom je ponavljao i godinu zbog nedovoljne ocjene iz matematike. U gimnaziji mu je materinji jezik predavao Tugomir Alaupović, koji je u dječaku prvi prepoznao talent i moguće bio jedan od prvih koji je u Andriću posadio klicu ideje integralnog jugoslavenstva.
Nije pouzdano utvrđeno je li rođen u Travniku ili u Dolcu. U krštenici stoji Travnik, gdje je restaurirana i njegova spomen-kuća.
Nedoumica je i oko imena. U mnogim službenim dokumentima zaveden je kao Ivan, u školskim dnevnicima primjerice, također na spomenicima koje je podizao rodbini (na majčinom spomeniku da je uklesati “Svojoj dobroj majci njezin Ivan.”) U pismima prijatelju i kumu Gustavu Krklecu također se potpisuje kao Ivan, kako je i kršten. Nema potvrda da je ime formalno mijenjao, Nemec zaključuje da se imenom Ivan koristio samo u privatnom, obiteljskom okruženju, dok je za javnost bio Ivo.
Sa 18 godina postaje predsjednik “Hrvatske napredne omladine”, tajne protuaustrijske učeničke organizacije koju godinu dana kasnije ujedinjuje sa srpskom nacionalističkom organizacijom (čiji je član bio i Gavrilo Princip) u jedinstvenu “Srpsko-hrvatsku” odnosno “Jugoslavensku naprednu omladinu” za zadaćom ujedinjenja sa Srbijom i afirmiranja ideje integralnog jugoslavenstva. Iz te je organizacije kasnije nastala “Mlada Bosna”. Kasnije će poricati politički karakter organizacije i minorizirati svoju ulogu u pokretu.
Robija u Mariboru
U Zagreb dolazi na studij 1912., u početku se tu nije snašao i loše se osjećao, u pismu prijatelju Vojmiru Durbešiću kaže: “Ko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Europi, ali ja znam, da je Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj...”
Godinu dana kasnije, opet Durbešiću, piše: “... sva je Croatia jedna tragedija, nema, neopažena i tim strašnija.”
Kasnije će, robijajući u Mariboru, nakon što je uhićen zbog protuaustrijskog djelovanja, u pismima prijateljici o Hrvatskoj, koju zbog straha od cenzure šifrirano naziva “starom matronom”, a potom i “Gospogja Croatie”, kazati: “... zaljubljen sam u jednu staru, prastaru matronu, ona je mnogo prepatila i dandanas joj je teško, a ja je volim tako ludo da ne bi - ovako sebičan i pokvaren dečko - vjerovala. - Njeno ime ti za sada ne mogu kazati.”
U pismu iz mariborskog zatvora 1914. prijateljici Evgeniji Gojmerac kazuje: “Gospogdju Croatie volim stalno i nesrećno... volim je više nego ikad”, a Srbija je u tim pismima Gospogjina “sestra”. “Kako je Gospogja? Čujem da njenoj sestri ide dobro. A mene je sigurno zaboravila. Nezahvalna je i ne zaslužuje da je volim; i ne bih - kad bih mogao.”
1920. je upućen u prvu diplomatsku službu, pri Svetoj Stolici u Rimu, nakon toga redat će se Bukurešt, Trst, Graz, Marseille, Španjolska, Portugal, Belgija, Luksemburg, Ženeva, Pariz, grad u kojem je pronašao arhiv francuskog konzula iz Travniku sa svecima sa 500 izvještaja od 1906. do 1914., građom koja će mu dijelom poslužiti za “Travničku hroniku”. 1925. u Beogradu je primljen u slobodne zidare, no iz masonskih je redova isključen zbog ljubavne veze s Persidom Keršenijević, suprugom Gustava Krkleca koji je također bio član lože “Preporođaj”, a Andrić mu je bio čak i vjenčani kum.
1933. dobiva službu u veleposlanstvu u Berlinu. Iste te godine odbio je da ga uvrste u Antologiju novije hrvatske lirike. “... sa moga gledišta ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme”. No, drugačije postupa s antologijama koje su namijenjene predstavljanju pisaca izvan domovine. Kad dobije mogućnost međunarodne afirmacije, piše Nemec, ne smeta mu jednoznačno, hrvatsko nacionalno stvrstavanje.
1934. ne dopušta da mu Matica hrvatska na ijekavici objavi knjigu njegovih pripovijetki. “Ja sam pisao i pišem u oba narječja, i to naizmenično... Žao mi je što se u tome ne slažemo; ali o nekom menjanju teksta ne može biti govora, kao što nikada ne bih pristao da stvari koje štampam ovde menjam iz ijekavštine u ekvaštinu. “
Berlinsko razdoblje
Nemec u biografiji navodi da je pisac od 1933. do 1939. redovito odlazio u crkvu “nedjeljom i većim praznicima”, riječ je o franjevačkoj crkvi sv. Ante u Bregalničkoj ulici u Beogradu, bio je u stalnom kontaktu s beogradskim franjevcima, ponajviše s Jozom Markušićem, gvardijanom beogradskog franjevačkog samostana i pjesnikom, ali i s Augustinom Čičićem, Ljubom Hrgićem. Andrićev prijatelj Branko Lazarević o tome je, citira Nemec, zapisao: “Kad mu je jedan činovnik Ministarstva pogrešno čestitao božićne praznike osorno i jetko mu je odgovorio: ‘Ja sam katolik, ja nisam pravoslavni!’ Lazarević zaključuje kako je to ‘možda jedino do čega drži. On je, ako je nešto, katolik.... katolicizam mu je jedina konstanta.’”
1939. po nalogu tadašnjeg predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije, Milana Stojadinovića, a povodom dolaska talijanskog ministra vanjskih poslova, piše sporni Referat o albanskom pitanju, predlaže podjelu Albanije po kojoj bi Jugoslaviji pripao sjeverni dio Albanije. Ostaje i dalje nepoznanicom je li Andrić autor tekstova objavljenih pod pseudonimom Patrius u časopisu “XX vek” u kojima se veliča njemačka politika u Europi, opravdava vanjska politika Milana Stojadinovića i njegov posjet Hitleru.
19. travnja 1939. predao je vjerodajnice Hitleru, dan poslije sjedio je u počasnoj loži na velikoj paradi u čast Hitlerova rođendana. U ožujku 1941. piše Cincar-Markoviću tražeći da ga oslobode dužnosti u Berlinu, ne slaže se s pristupanjem njegove zemlje silama Osovine. Na to nije dobio odgovor, a nekoliko dana kasnije bio je među sedmoro ljudi koji su s predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem sudjelovali na potpisivanju protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu te je bio i na ručku koji je Hitler organizirao. Nakon napada na Jugoslaviju i prekida diplomatskih veza dviju zemalja odlazi u Beograd.
Odnos prema NDH
Prema svjedočenju Marka Čovića, tajnika Mile Budaka, Andrić je pokušao, posredovanjem Gustava Krkleca, uspostaviti suradnju s NDH. Budak je Andriću poručio: “Ima u NDH mjesta za sve Hrvate, pa bi se moglo naći pravo mjesto i za Ivu Andrića. Prima Poglavnik u diplomatsku službu i gore od njega, pa zašto bi onda odbio Andrića.” No, Andrić se, piše Nemec, predomislio, slabila je snaga sila Osovine, a i stizale su vijesti o zločinima koje su ustaše napravile.
Kako je predratni diplomat, rojalist, čovjek koji je bio član Jugoslavenske radikalne zajednice Milana Stojadinovića, postao dio socijalističkog jugoslavenskog kruga? Poslijeratnim pobjednicima pisac Andrićeva ugleda dobro je došao, a “uplašenom Andriću bilo je stalo da što prije pokaže znakove lojalnosti i da uđe u zonu osobne egzistencijalne sigurnosti.”, dijelio je s njima ideju jugoslovenstva, a socijalizam je prihvaćao iz oportunizma.
Krešimir Nemec citira Milovana Đilasa koji pišući o Andrićevu poratnom angažmanu zaključuje da je “jednostavno bio oportunist”, čovjek koji nakon sloma stare Jugoslavije nije više vjerovao u njezinu obnovu, ali je pristao na politički angažman da bi si osigurao mir i sigurnost.