Nevin među ubojicama isto je što i biti ubojica među nevinima

Jedini on u selu nije sudjelovao u linču nedužnog stranca. I onda mu seoski poglavari naručuju da napiše izvještaj o događajima, čija je osnovna svrha da oslobodi malenu zatvorenu zajednicu od možebitne grižnje savjesti. Savjest ih, naime, ometa u svakodnevici, kvari im osjećaj da su žrtve vazda nesretnog i nepravednog povijesnog usuda. Za vrijeme rata bili su pod okupacijom velike i moćne sile. Morali su predati oružje, a zatim i jedinu dvojicu stranaca i inovjeraca u selu. Učinili su to, ali nisu osjetili krivnju. Što mogu mali kada ih pritisnu veliki? Ali ovaj im je izvještaj sad važan, jer više nije riječ o ratu. I važno im je da ga napiše baš on, jedini kojemu ruke nisu krvave. Osim uvjerenja o nedužnosti i odrješenja svih grijeha, on će, svjedočeći onako kako to želi zajednica, založiti vlastiti moralni integritet, i opet biti jedan od njih, ničim se ne razlikujući, a najmanje nekom svojom tobožnjom nevinošću. A on, užasnut, u jednom trenutku shvaća da je biti jedini nevin među krivima jednako kao i biti jedini krivac među nevinima.

O kojem je ratu riječ, u kojem se vremenu zbiva ova priča, koje su nacije i vjere seljaci, a tko su bili okupatori, ništa o tome ne saznajemo. Pretpostavka da se sve ovo zbiva na francusko-njemačkoj granici prije se tiče činjenice da je pisac romana Philippe Claudel Francuz, nego ičega što je u priči izrečeno.

Roman “Brodeckov izvještaj” u Francuskoj je objavljen 2007. i zavrijedio je Goncourtovu nagradu, a pet godina kasnije preveden je i na hrvatski i tiskan u Edicijama Božičević. Godine 2015. Manu Larcenet je objavio svoj “Brodeckov izvještaj”, crno-bijeli crtani roman inspiriran Claudelom. Godinu kasnije objavljen je, u izdanju Fibre, hrvatski prijevod.

Prevođenje velikih proznih komada u strip tek je malo manje nesretan postupak od filmske adaptacije. Osim što strip kondenzira svaku, pa i fikcionalnu stvarnost, svodeći je na tek nekoliko slika, pa onda od klasičnoga književnog djela dobijemo neku tanku, slabašnu pričicu koja kao da je namijenjena onima koji ne vole čitati, priča u slikama u pravilu ničim ne nadogradi već jednom ispričanu priču u riječima. Ali izuzeci mogu biti veličanstveni.

Larcenet autor je “Svagdanje borbe”, briljantnog stripa o čemeru suvremene egzistencije, i “Blasta”, postapokaliptičnog epa o čovjekovoj samoći, u četiri velika albuma. “Svagdanju borbu” crtao je u maniri stripovske karikature, i u koloru velikih i čistih ploha, s puno zemljanih tonova. U “Blastu” je crtež radikalno različit: svijet s mnoštvom dosljedno provedenih izobličenja, kao da je gledan pod utjecajem LSD-a; nosevi su preveliki, ružni, pjanački, a oči sitne, kao da iščezavaju; dojam je kao da pred konačni nestanak svijeta najprije nestaju ljudska lica.

U “Brodeckovom izvještaju” Larcenet se poziva na crtež iz “Blasta”, ali ga dalje razvija i radikalizira, kroz velike crno-bijele plohe, s puno obrisa i slutnji. Ljudska lica svedena su na osjećaje, na strah, mržnju, na potmuli gnjev. Format knjige je neobičan, položen, tako da je stranica poput filmskog sinemaskopa, s pet-šest sličica, među kojima su, opet, česti atipični formati, tako da stranica djeluje vrlo dinamično, čak i kada se na njoj ništa ne zbiva.

Sasvim netipično za stripizirani roman, u “Brodeckovom izvještaju” malo je riječi. Na prvih pet-šest tabli ne izgovori se ni slova. A kada se progovori, svaka riječ zvuči kao prijetnja. Zatim opet duga, duga šutnja. Zima je, led i snijeg, nema struje - ne zna se niti postoje li u tom svijetu uopće struja i svjetlo - Brodeck piše pod svjetlom petrolejke ili svijeće, usput provodi svoju istragu i čini nešto što je opasno po život: piše svoju, paralelnu priču, koju nitko ne smije pročitati.

Claudel je, pišući svoj roman, imao problema - ima ih svaki pravi pisac - s ograničenjima forme i žanra, te s onim što se može i što se ne može izreći riječima. Ali najveći je problem imao upravo s paradoksom koji si je sam zadao: kako napisati priču punu šutnje, a da to bude šutljivo već u samom načinu, a onda i kako bez puno riječi, ako može i bez ikakvih riječi, dočarati atmosferu Brodeckova sela? Roman koji je sačinio osim što je izvanredan, za onoga tko umije čitati, ili tko se umije uživjeti u ulogu pisca - jer je, katkad, i sam pisac - bit će i svjedočanstvo Claudelovih muka. To je, također, pohvala: piščevo je da se bori i izbori s mukama na koje je vlastitom odlukom stavljen. Ili tu nije riječ o odluci, nego o moranju.

Manu Larcenet udjenuo se u Claudelovu muku, i iskoristio prednosti priče u slikama pred pričom u riječima. Osim što je nacrtao neusporedivo dobar crtani roman, za čiju je priču na kraju i nebitno što je nacrtana prema drugom, pisanom romanu, Larcenet je bolje od ijednoga književnog tumača, kritičara ili pisca svojim radom prokomentirao, pa i objasnio ono što je prije njega radio Philippe Claudel.

“Brodeckov izvještaj” grafičko je i narativno djelo o šutnji, hladnoći i totalitarizmu. Svaki, ili skoro svaki roman, iz Hitlerove i Staljinove epohe, ali i iz naših malih prljavih ratova - iz kojih su proizašle naše još manje i prljavije savjesti - roman je o šutnji, hladnoći i totalitarizmu. Te tri stvari naprosto idu zajedno. A to je ono što se bolje može nacrtati, nego riječima ispričati. Ili takav dojam stvara činjenica da je crtao ovakav majstor.

Ali još je u jednome crtač bio u prednosti prema piscu. Ako vas zanima u čemu, i ako ste čitali Claudelov roman i Larcenetov strip, rado ću vam ispričati. Ako niste čitali knjigu ni strip, možda je najbolje da odgodite nastavak moje priče, jer će biti riječi o detaljima koji bi vam mogli raščarati čitanje ovih knjiga.

Anderer, onaj stranac koji je došao u selo i kojeg su seljani masakrirali, bio je kroničar. Okolo je nosio papir i olovku, crtao predjele oko sela i selo, a onda, potajice, portrete ljudi. Da bi im zahvalio na gostoprimstvu - ili iz nekoga drugog razloga - upriličio je izložbu u mjesnoj krčmi. Ljudi su se izbezumili i prestravili onim što su vidjeli, razvalili su izložbu, poderali sve slike i započeli pobunu. Gradonačelnik, ili seoski starješina, pozvao je Anderera k sebi, i rekao mu nešto što smo već toliko puta čuli: žive su rane ovoga svijeta, rat nije zaboravljen, nisu oplakane sve naše žrtve, iskupljena poniženja, a on im je, Anderer, na te rane bacio šake i šake soli. Još je nešto načelnika mučilo: zašto je Anderer uopće došao, tko ga je i zašto poslao?

Stranac nije poslušao dobrohotni savjet da iz istih stopa ode tamo odakle je i došao. Zato su ga ubili. I zato Brodeck piše svoj izvještaj. Jednom, kada bude napisan, nitko ga neće pročitati. Jer smisao niti nije u tome da bude pročitan. Smisao je da Brodeckov izvještaj bude uništen, a da na njegovoj savjesti ostane da ga je, baš takvog, napisao.

“Brodeckov izvještaj” u svoje je obje verzije knjiga o nama. O teretu naših savjesti i o teretu koji podnosi društvo, sve dok ne postane dio njegova identiteta. Strašno je kada zločin postane element kolektivnog identiteta, kada su ljudi to što jesu zato što je u njihovo ime počinjen veliki zločin, a oni ga ne žele pregorjeti, zapamtiti, proživjeti.

Knjiga koju je načinio Manu Larcenet likovno je remek-djelo. Multioriginal, koji košta samo dvjesto kuna. Nije još bilo u Hrvatskoj tako jeftinoga, a tako vrijednog grafičkog djela. Isto tako, riječ je priči, o naraciji, koja u naše vrijeme ima najveću simboličnu vrijednost. Jednom, kada budu gorjele knjige, “Brodeckov izvještaj” zaslužio je da se nađe među prvima. I to Larcenetova verzija. Ne zato što bi bila bolja od Claudelove - ove su knjige, ipak, neusporedive - nego zbog jednoga šokantnog detalja. Naime, Larcenet nam pokaže Andererove portrete gnjevnih seljaka. I umjesto mutnih, nestajućih lica izmučenih, jadnih, drugorazrednih ljudi, pred nas na trenutak, ali samo na trenutak iskoče, jasne, vrlo precizno i realistično prikazane fizionomije konkretnih muškaraca i žena. Ne spašava ih više bezličnost mase, ni bijeda njihovoga društvenog položaja. Nakon što su vidjeli sebe, morali su ubiti Anderera. Varka je da zrcalo prikazuje ljudska lica onakvima kakva ona jesu. Samo ih stranac, onaj Drugi, Anderer, takvima može prikazati. Otuda mržnja i strah od stranaca.