Stilizirani otisak njegova lika nosimo na majicama kao da je kakva pop-ikona, ime mu nalazimo na čudnovatim mjestima poput Murakamijeva romana, a književne likove poodavno su mu otele videoigrice, stripovi i serije. Osim što je očito, a posve suprotno svom habitusu, postao naširoko eksploatirana popkulturna činjenica, on je iznad svega mitska figura avangarde, čak preteča postmodernizma, on je klasik, on je kanon. Sve to Franza Kafku snašlo je mimo njegove volje s obzirom na to da je u očajanju spalio glavninu svojih rukopisa. Ono što je sačuvano možemo zahvaliti "prevari" njegova najboljeg prijatelja, a onda i oporučitelja Maxa Broda, koji se srećom oglušio na molbu već teško bolesnog Kafke da nakon njegove smrti uništi i ostale spise.
Kafkina preostala književna produkcija danas se digitalizira, no otiskuje se i dalje na papiru u novim prijevodnim i kritičkim izdanjima. Oko njegove rukopisne ostavštine oduvijek je bilo prijepora, za nju su se naposljetku, i to relativno nedavno, otimale dvije moćne države, Izrael i Njemačka. Opet nešto što bi duboko uznemirilo ovog dvostrukog pripadnika manjina, konfesionalne i jezične, a koji je nastojao nikamo se ne svrstavati, biti slobodan i svoj. Franz Kafka rođen je u srpnju 1883. u obitelji praških Židova njemačkog jezičnog izraza. Kao diplomirani pravnik zapošljava se u osiguravajućem društvu, a svoje činovničko namještenje, koje ga je odvraćalo od pisanja, mrzit će zdušno sve do prijevremenog umirovljenja 1922. Dvije godine kasnije, ne napunivši četrdeset i prvu, umire od uznapredovale tuberkuloze u jednom austrijskom sanatoriju.
U Kafkinoj ostavštini, uz niz romana, pripovijedaka i nefikcijskih tekstova pronađeno je i dvanaest školskih bilježnica velikog formata koje je on nazivao dnevnicima premda im za klasifikaciju dijarijske forme nedostaje kontinuitet bilježenja, ali i odrednica dominantne autobiografičnosti. Iz tih fragmentiranih zapisa, iz njihove tematske i stilske heterogenosti lako je izvući sklop rekurentnih motiva koji su ga cjeloživotno zaokupljali, time i interpretacijske alate koji olakšavaju razumijevanje Kafkinog umjetničkog ishodišta i poslanja, time, dakako, i tumačenje njegovih zagonetnih fikcija, tog začudnog kafkijanskog univerzuma. Također, umjesto svega što o njemu navodno znamo, mimo svih maltene anegdotalnih etiketa koje su mu biografi pomalo patronizirajuće lijepili – tjeskobnog hipohondra koji živi s roditeljima, suviše skrupuloznog usamljenika tragikomično neodlučnog kad su emotivne veze u pitanju, na kraju i do autodestrukcije akribičnog neurotika – iz ovih razbarušenih, a vibrantnih bilješki dobivamo priliku za kompleksniju karakterizaciju, za oblikovanje nove i smislenije predodžbe o ključnom imenu europskog modernizma.
Književni su teoretičari desetljećima posvećeni forenzičkom razlaganju njegovih halucinantnih pripovijesti, otud nebrojene znanstvene studije i analitički pokušaji koji već poodavno kvantitativno premašuju autorov zapravo nevelik opus. Ne moramo biti kafkolozi da nam bude jasno kako naša stvarnost sve više nalikuje njegovim alegorijama; središte Kafkine košmarne literarnosti otuđeni je pojedinac, a on takav, nesiguran i izgubljen, pokušava preživjeti u opresivnom sustavu koji ne funkcionira po logičnim principima, gdje vladaju poremećeni međuljudski odnosi, a u tim se sumornim okolnostima mora izboriti s bizarnim događanjima, tuđim iracionalnim postupcima i vlastitim strahovima. Nije na koncu važno razumijemo li svu Kafkinu simboliku, svjesni smo itekako da mi njegovu turobnu fantastiku živimo.
Enigmatične proze Franza Kafke manje upućen čitatelj doživjet će vjerojatno kao hermetične i nepristupačne, dnevnici su zato čitkiji i iskričaviji, prošiveni humorom pa i finom napetošću dok u kratkim odlomcima izlažu borbu sa svijetom, a ponajviše unutarnji konflikt visoko inteligentne, izrazito cerebralne, ujedno i rijetko tankoćutne individue; prikazuju, ukratko, intenzitet (z)bivanja, ponajprije intelektualnog, potom i intimu melankoličnog introverta progonjenog sumnjama, izmučenog krizama.
Riječ je o bilježnicama ispunjenim tekstovima različitog karaktera, koji nisu isključivo autobiografski postavljeni. Naći ćemo tako nacrte pisama i literarne skice, aforizme i putopisne zapise pa i čitave pripovijetke, od kojih će neke poslije biti i objavljene. Izmiješani su tu autobiografski i literarni unosi, pragmatično izloženi fakti, emocionalne reakcije i intimističke meditacije, promišljanja o turbulentnom odnosu s ocem, sanjarije i maštarije, realistički opisi obiteljske i uredske kolotečine, praških ulica i fizionomija prolaznika, koji nam otkrivaju znatiželjnog i zapitanog promatrača. Pisao je Kafka u svojim tekama i o lektirama, o frustrirajućem manjku vremena za stvaranje, o teatru, i to o izvedbama na jidišu jedne židovske kazališne grupe, zatim o susretima s germanofonim piscima iz "Innere Prager Kreis". Dojam je na mahove, doduše, da su grozničavom Kafki ti svesci prije služili u radne svrhe nego kao prostor refleksije ili autoreferencijalne komunikacije, no u dnevničkoj je praksi sve dozvoljeno, a takva supostojanja i pretapanja fikcije i fakcije ovoj dijaristici samo dodaju na vrijednosti.
Dnevnici koji su nam u njemačkom originalu dostupni zahvaljujući Brodovom redaktorskom angažmanu pokrivaju razdoblje od ranog ljeta 1909. do srpnja 1923. Sudeći po tim materijalima, Kafka s dnevničarenjem počinje tek kao 26-godišnjak, da bi stao godinu dana prije smrti, postoje međutim pretpostavke da je dnevnik vodio i ranije, u studentsko doba, no te je bilježnice nažalost uništio. Ako otpočnemo iščitavati integralno izdanje "Dnevnika", s vremenom ćemo neminovno zamijetiti promjenu u pristupu, stilu i tematskom odabiru, ispisivanje svakodnevice postat će postupno nekoherentnije, mjestimice i nerazumljivije, kao rasuti teret.
Najveći dio Kafkinog stvaralaštva objavljen je posthumno, zahvaljujući upravo Maxu Brodu, kojeg su kritizirali da je neosnovano i bez mjere intervenirao u povjerene mu rukopise. On se pak u pogovoru cjelovitih "Dnevnika" pravdao da se radilo o sitnim intervencijama, pokojem uklonjenom višku odnosno ponavljanju. S obzirom na sve dosad rečeno, izuzetno veseli što nam je odnedavno na raspolaganju novi prijevod i to ovaj put kritičkog izdanja iz 1990. koje se temelji na rukopisnoj verziji Kafkinih dnevničkih proza (nakon davnog prijevoda odabranih ulomaka u nakladi zagrebačke Zore iz 1968.), zasad prvog sveska koji obuhvaća period između 1909. i 1912. godine.
Franz Kafka, to mudro lice tužnih očiju kakvo poznajemo s crno-bijelih portretnih fotografija, otac Josefa K. i Gregora Samse, likova s kojima se bez problema identificiraju generacije čitatelja, bio je, bjelodano je iz "Dnevnika", čovjek stvaran, prokrvljen i silno živ. Netko istodobno tragičan, razlomljen između poslanja književnika i nužnosti građanske egzistencije, između buktećeg talenta i strahovite plahosti, između snažne imaginacije i raščaranosti društvenim nepravdama, između strasti za život i neizlječive bolesti, između zapanjujućeg umjetničkog vizionarstva i defetizma u svakodnevnim postupcima.
Iz četverodijelnog uvodnog sveska "Dnevnika" u kritičkom prijevodu profesorice Čačinović motiviran čitatelj ponijet će čitav svijet, neproničan, neobujmljiv, neodoljiv. Tim nestvarnija činit će mu se gotovo stoljetna nastojanja bjelosvjetskih znanstvenika da proniknu u lik i djelo, da ovakvu osobnost i ovakav opus uporno, a skoro pa uzaludno, podvrgavaju periodizacijama, komparacijama i evaluacijama – s Kafkom takvo što naprosto nije moguće, s Kafkom to ni ne treba biti.
Franz Kafka
Dnevnici – svezak 1.
Tim press, 2022., prijevod Nadežda Čačinovič, 232 str., 150 kn
Ocjena: Kupiti
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....