Otkako je 1997. godine započela svoju književnu karijeru zbirkom priča “Zašto sam vam lagala”, sveučilišna profesorica književnosti Julijana Matanović postala je jedinstven književni fenomen. Njezine knjige čitaju se, posuđuju i prodaju u neviđenim količinama, svaka je promocija društveni događaj na kojem je nemoguće pronaći mjesto za sjedenje, za njezin život i djelo zanimaju se visokotiražni magazini, a vjerne čitateljice preuzimaju matricu ponašanja koja je prispodobiva s ponašanjem grupies na rock koncertima.
Dakako, takva vrst slave uvijek izaziva podozrenje onih koji smatraju kako bi književnost trebala biti rezervirana za šačicu zainteresiranih i akademsku zajednicu i kako se ne bi smjela “prljati” obrascima recepcije karakterističnim za popularnu kulturu. Da kojim slučajem Julijana Matanović ne živi ovdje gdje živi, takva se pitanja ne bi ni postavljala; svjetskim top-listama ionako haraju žene upravo zbog “mekoće” svog rukopisa, “ženskih” tema i pokoje doze sentimentalnosti i nitko tu ne vidi problem. Možete li zamisliti da Maríu Dueńas, španjolsku spisateljicu koja je nedavno gostovala u Zagrebu, također sveučilišnu profesoricu engleske filologije, netko pita zašto je u svome romanu koristila motiv krojenja i bavila se ženskim sudbinama ili zašto je njezin roman toliko čitan i prevođen? Ne, naravno, i tu je ovoj temi kraj.
Komadići sjećanja
Julijana Matanović također je sklona krojenju, krojenju priča koje su izrezane od komadića prošlosti, sjećanja, stvarnih likova koji pripadaju autoričinoj intimi i nostalgije za vremenima u kojima je poziv na kavu bio početak rituala za koji se imalo vremena, a ne izlika za neki budući susret koji se nikada neće dogoditi. Upravo je, naime, kava glavni motiv njezine nove knjige u kojoj se poslužila formulom svojih dosadašnjih uspješnica: jednostavan, gotovo trivijalan motiv za koji se može “zakvačiti” tzv. običan čitatelj koji u njezinoj obradi dobiva mnoštvo “dubljih značenja”, prije svega nadopunjenih književnopovijesnim i teorijskim znanjima koja za neke mogu ostati posve neraspoznatljiva, a da to ne naudi recepciji i pitkosti knjige, što, budimo iskreni, i nije tako lako ostvariv cilj.
U njezinoj novoj knjizi upućeniji čitatelj uočit će koncept po kojem je građena i koji preuzima strukturu simpozija, s plenarnim izlaganjem i završnom riječju. U tim je prološkim i epiloškim dijelovima romana autorica ponudila nimalo “trivijalne”, znanstvene činjenice o tradiciji kave, ali i njezinoj motivskoj funkciji u književnosti. Smjestivši ih tako na početnu i završnu poziciju, središnji je dio oslobodila “dubljeg značenja” i prepustila se ležernom ispijanju kave, odnosno pripovijedanju. “I na početku i na kraju bijaše kava”, tako, svojim je glavnim dijelom zbirka priča o temama kojima se autorica inače bavi - sjećanjima na prošla vremena, mrvicama autobiografije te nepremostivim jazom između onoga što je bilo nekad i što je sad, odrastanju i prije svega tradiciji.
Dokolica preduvjet priče
Njezine priče i likovi koji se u njima uobličavaju čuvari su prošlih vremena u kojima je bilo neostvarenih ljubavi i velikih tragedija, djece koju su ostavili roditelji i potrage za srećom koja uvijek nekako izmakne, ali je bilo i vremena za dokolicu koja je vrlo često preduvjet uobličavanja priča, stvaranja. Kava je ovdje, dakako, metafora, privlačni motiv koji asocira na druženje i čavrljanje, ali na drugoj, višoj razini otvara i pitanje prolaznosti, starenja, smrti, nerazumijevanja, pa i potrage za izgubljenim vremenom.
Julijana Matanović vjeruje kako nijedno vrijeme nije izgubljeno ako je upisano u priču i pripovijedanje, kao i u vlastitu ulogu čuvarice priče, ali i tradicije koja je pripovijedanju, pa i književnosti davala upravo takvo značenje, ma koliko to danas izgledalo “starinski”.
Čitatelji koji traže pitko i toplo štivo držat će se onoga što je na površini - sudbina junakinja, obiteljskih odnosa, mirisa nekog kolača i kave koja se uz njega pije, a oni kojima to nije dovoljno prošetat će životima i opusima pisaca i filozofa i detektirati autoričine književne i znanstvene, interpretacijske preferencije. Autorica, naime, proznom tekstu koji ispisuje prilazi istovremeno senzibilitetom pisca koji želi biti čitan i alatima znanstvenice koja ga želi interpretirati i upravo po tome su njezine knjige posebne i prepoznatljive. Ukoliko nekome (eto, i meni) “Prokleta avlija” Ive Andrića ne bi uvijek bila na inače promjenjivom popisu najdražih knjiga, to je već njegov (moj) problem.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....