NOVA KNJIGA JURICE PAVIČIĆA 'Od juga moje mladosti volio bih vratiti Hajduk iz 70-ih i Jugoplastiku iz 80-ih'

O buri, koja je moguće sjeverni Jadran zaštitila od kolonizacije starih Grka, o Renaultu 4 koji je u Dalmaciji došao ko zamjena za magarca, o magistrali koja je zemlju uz more, onu što se obično davala kćerima u lošu dotu, odjednom učinila vrijednim posjedima, o inženjerima koje novo doba ne treba, o Tomislavu Iviću i njegovu nogometu, o antologijskoj dalmatinskoj kuharici Dike Marjanović Radice, ali i svim onim temama u kojima secira društvo, posebice jug, promjene i novo doba, a kojima se dugo i gotovo opsesivno bavi, Jurica Pavičić piše u zbirci eseja naslovljenoj “Knjiga o jugu” (Profil).

Sjever je pokorio jug, sobe s pogledom sad su rezervirane za goste i investitore, domaćima ostaju skladišta, kuhinje i predgrađa. Ipak, može li ta, danas čini se tako logična anticipacija juga koji odsad nadalje prodaje pogled, prostor i usluge, biti možda i drugačija? Postoji li neki drugačiji, a iole izgledan scenarij za budućnost juga?

- U zemlji kao što je Hrvatska u kojoj 20% BDP-a nastaje iz turizma, očekivalo bi se da turizam bude ozbiljno analiziran. A jedna od njegovih strana koja kod nas izmiče analizi je ona klasna. Mi smo zemlja u kojoj će čak i ljudi koji se inače drže lijevima reći kako ‘našim turističkim radnicima nedostaje osmijeh’ ili slično. Često se zaboravlja da je turizam klasni odnos u kojem postoje oni koji su služeni i oni koji služe.

Ali, klasni odnos ne svodi se samo na ljude, nego oblikuje i prostor, urbanizam - prostor se pretvara u robu, s bovama za naplatu i štekatima na trgovima, a centri gradova postaju preskupi za domoroce kojima preostaju šoping-centri i ‘stražnja dvorišta’, skladišta, kuhinje. To je taj ‘Mediteran bez pogleda’. A pitanje može li drukčije je složeno. Mislim da može, ali samo u zemlji u kojoj bi ekonomija bila diversificirana, a turizam pametno planiran.

Otoku na kojem ste provodili školske raspuste u knjizi odbijate napisati ime. Zašto? Mislite li da ga je moguće sačuvati od prevelikog broja turista i došljaka?

- Pa to mi je doista bio prvi motiv kad sam otoku u knjizi uskratio ime. Ali, mislim da mogu sad reći - to je Zlarin kod Šibenika. Dugo nisam tamo bio, ali prema onome što znam i čujem, to je mala zrela zajednica s dostatnim obrazovnim kapitalom koja je znala dosad upravljati svojim razvojem održivo.

Ono što nazivamo ‘ideološkim promjenama’ u sebi sadrži i, zaključujete, duboki, nepomirljivi konflikt memorija. Nedavnu povijest, iste događaje razni ljudi drugačije pamte. Navodite primjer Cetinke, tvornice u kojoj je desetljećima motivirano radio vaš politički neumrežen otac i onih ljudi koji su i za doba dok je bila prosperitetna od te tvornice zazirali, doživljavajući je kao ‘leglo partijskih kadrova’. Je li moguće da su, među ostalim, baš i zato, zbog takvog viđenja, industrijski pogoni što su stvarani desetljećima, 1990-ih i kasnije tako lako propali?

- Negdje pred ljeto otišao sam u Trilj vidjeti razvaline tvornice u kojoj mi je otac radio. Pretpostavljao sam da je to posljednje prilika da ih vidim, jer sam pročitao tih dana u Slobodnoj Dalmaciji da je Općina kupila taj prostor da ga prenamjeni u vrtić i vatrogasni dom. Tamo sam naišao na čuvara koji je bio približno mojih godina, a ispostavilo se da smo čak kratko ratovali u istoj postrojbi. Prepoznao me. Iako se odmah vidjelo da smo ideološki oprečni polovi, bio je vrlo ljubazan. No, zapanjilo me da je njegov pogled na memoriju mjesta koje čuva bio stubokom oprečan mome. Svi mi koje je industrija odgojila imamo prema njoj neki odnos nježnosti koji postupno mutira u mitologizaciju.

To vidite u filmovima kao što s ‘Ti imaš noć’ Salatića, ili sisačkim dokumentarcima Gorana Devića, ili izložbama kao što su ‘Što je nama Dalmatinka dala’ ili ‘Projekt Jugoplastika’. Taj čuvar je imao potpuno oprečan narativ: da je to bila tvornica koju su smislila sinjska crvena gospoda, da su u njoj radili samo oni iz partizanskih sela. Shvatio sam da ono što ključno razlikuje glasače SDP-a i HDZ-a je pitanje jesu li i u kojoj mjeri oni ili njihovi preci bili usisani u socijalistički emancipatorski zamašnjak: industriju, upravu, gradnju stanova, besplatno obrazovanje…

Pišući o ocu, inženjeru koji nije htio partijsku knjižicu, jer je držao da je ulazak u partiju ‘skopčan s karijerizmom, sastančenjem…’, a potom je, s političkim promjenama, počeo glasovati za ljevicu i braniti Tita, pišete o cijeloj jednoj svjetonazorskoj generaciji. Što vam je takav otac ostavio u vrijednosno i mentalno naslijeđe?

- Da, moj otac je imao sve ‘poželjne’ elemente za člana partije jer je bio ateist i blago jugoslavenski orijentiran. Ali, nije htio ući u SK jer mu je to bilo pitanje lošeg ukusa: ulazak u stranku i tada je imao lošu reputaciju kao i danas. Neke njegove vrijednosne orijentacije podudarale su se s onima komunizma, no on ih nije doživljavao kao komunističke, nego kao stečevine 20. stoljeća: ako ste uveli cijepljenje, plastiku i televizor, zašto bi to bilo ekskluzivno komunistički? Ali, onda su se dogodile 90-e i on je otkrio da su neke vrednote koja je držao važnim u hipu prezrene i da su podivljale predmoderne ideje.

Nadalje, vidio je kako HDZ-ove uprave uništavaju nepovratno projekt u koji je uložio život - tvornicu. I tada on potkraj života postaje začuđujuće nekritički titoist, toliko da sam mu nerijetko morao ukazivati na drugu stranu medalje. Mislim da je to tipična putanja za jedan dio ozbiljne, kvalificirane tehnokratske srednje klase koja je postala ono što mi zovemo ‘lijeva’ jer je vidjela kako HDZ rastače ono u što su ulagali desetljeća. Pitali ste i - što je ostalo?

Tvornica nije ostala - ona je brzo i nepovratno propala. Ali, ostali su potomci - dobro, besplatno obrazovna klasa profesionalaca u koje spadam i ja. To su pitanje postavile sjajne sinjske kustosice kad su radile izložbu ‘Što je nama Dalmatinka dala?’. Dala je žensku emancipaciju. Dala je - recimo - to da danas Sinj ima gradonačelnicu ženu.

Volite nogomet. Unatoč svemu negativnom što ga okružuje, još vas raduje igra, još odlazite na utakmice. Kulturološke predrasude protiv nogometnih navijača su uvriježene. Imaju li one smisla ili su tek - predrasude?

- Što se tiče knjige, činilo mi se bez veze da u knjizi o Dalmaciji nemam bar jedan tekst o nogometu. U ovom kontekstu činilo mi se najprirodnije da taj jedan hajdukovski tekst bude onaj o Tomislavu Iviću, čovjeku koji je i sam jedna od modernizatorskih, emancipatorskih figura dalmatinske moderne. On je za nogomet ono što su u drugim sferama bili Richter, Vitić, Knifer… On je simptom splitskih 70-ih kao i Split 3.

Pišući o Jugu, pišete i o buri, među ostalim i o tome kao taj vjetar što čisti utječe na vaše pisanje. U čemu vam je bura saveznik?

- Ne znam u čemu, ali zna da jest. Važne i zahtjevne tekstove nikad ne počinjem po jugu. Na burni dan sve što se tiče intelektualnog rada mi ide brže i bolje. Jedini je problem što mi se po buri ne sjedi uz kompjutor, imam animalni poriv izići i biti na otvorenom.

Vaši eseji ne čine se nostalgični, iako bilježe i kontekstualiziraju promjene koje su uglavnom po kraj i ljude - loše. Gdje vidite najveću štetu koju je donijelo novo doba, vrijeme u kojem akumulirano znanje nije u službi javnog dobra već onoga koji je za njega spreman najviše platiti?

- Ja nisam pasatist. Mislim da je tehnologija dobra i danas, kao što je bila dobra 1950. Kad govorimo o mom ocu, žao mi je što kao inženjer i plastičar nije doživio internet 2.0 i 3D printere. Pitanje javnog dobra je pitanje vladajuće ideologije. Današnji dominantni liberalizam nije liberalizam nego liberalni lenjinizam. Riječ je o okoštalom, dogmatskom mindsetu koji (isto kao komunisti u doba Brežnjeva) vjeruje da istih pet reformi donosi dobitnu formulu i u Estoniji i u Laosu i na Madagaskaru. Liberalizam je postao bahat i lijen kao marksizam oko 1960.

Od nekadašnjeg juga kakvog pamtite iz doba djetinjstva i mladosti, što biste najradije voljeli vratiti?

- Trgove na kojima su umjesto štekata djeca koja igraju nogomet. Volio bih vratiti Hajduk iz 70-ih i Jugoplastiku iz 80-ih. Volio bih vratiti bratstvo i jedinstvo. Ima stvari koje ne bih volio vratiti: ne bih volio da Kaštelanski zaljev i danas smrdi po zagađenju.

U ‘Knjizi o jugu’ ima i - Zagreba. Politički marginaliziran u odnosu na Beograd, koncem 1980-ih, za doba kad ste u njemu studirali i živjeli, bio je avangardna sredina koja je promovirala alternativni teatar, animaciju, avangardnu glazbu… Kakvim ga vidite danas?

- Zagreb je u Jugoslaviji bio grad broj dva koji je Beogradu prepuštao mainstream kulturu i bavio se onim što je bilo off-mainstream - ali je zato u tome bio top-klasa, svjetski relevantan kako neće biti nikad ni prije ni poslije. To su zagrebačka škola crtanog filma, muzički bijenale, EXAT, Nove tendencije: bavite se nečim naizgled rubnim, ali ste u tome New York. Nakon 90. se - ispada. Ispostavilo se da je Zagreb samo htio sve vrijeme postati Beograd. A sadašnji Zagreb je civilizacijski poraz, kao Split u Kerumovo doba.

Prije dva tjedna sam se vraćao u Zagreb iz Ljubljane. Došao sam iz grada u kojem posvuda vidite e-bike, električni minibusi razvoze starce po pješačkoj zoni koja je svaki put veća, a spremnici su za škovace razdijeljeni za reciklažu i ukopani. Onda prođete Breganu, uđete u Samobor koji i dalje izgleda kao Austrija. A onda uđete u Zagreb i vidite kontejnere koji se prelijevaju i prazne trgovine na Ilici. Ne možete vjerovati da su Ljubljana i Zagreb jednom ne tako davno bili isto, bili na istoj polaznoj točki. Zagrepčane može tješiti samo što je Split još mrvicu gori - s tom razlikom da je Split to bio i 1970. i 1990., a Zagreb nije.