SIBILA PETLEVSKI

Novinarka Anđelka Javorović znala je za silovanja zarobljenih žena u općini Vogošća. Odlučila je napisati knjigu

Sibila Petlevski

 Marko Todorov/Cropix
U predgovoru autorica kaže da je priča o Meduzi koju je silovao Posejdon dugo bila u njoj. On je dan danas slavljeni junak, ona prezreno čudovište. Knjigu ‘Točka poraza‘ izdao je Sandorf

Podnaslov sveska je: knjiga snimanja i autorica u predgovoru kaže da je roman napisan žurno, premda je priča dugo bila u njoj – priča o Meduzi koju je silovao Posejdon, trudnu ju je Perzej obezglavio, i do dana današnjega on je slavljeni junak, a ona prezreno čudovište. Petlevski ukazuje na činjenicu da su i dalje silovane žene "Meduze", a silovatelji "junaci".

"Knjigom snimanja" kao da se ispričava za fragmentarnost, ali nema potrebe jer em smo navikli odavno, em je višeslojno, em tekst ni nema formu stvarne knjige snimanja (dva stupca: lijevi slika, desni zvuk). Međutim, moglo bi se reći da je zamišljeni desni stupac ostavljen čitatelju i njegovim etičkim vrijednostima, odnosno kako je to protumačeno u "Odjavnoj špici": povezanosti između praxisa i poesisa.

Prije tri godine ispred njujorškog kaznenog suda neko je vrijeme bila izložena skulptura Luciana Garbatija koji je okrenuo klasični prikaz Cellinija iz 16. stoljeća s Perzejem kako trijumfalno u ruci drži Meduzinu glavu. Današnja Meduza, nježna i ženstvena, s Perzejevom glavom u ruci postala je simbol žene koja više ne pristaje biti žrtva, još manje sramoćena.

No takve simbolične geste koliko god da podrivaju patrijarhat, ipak ostaju nemoćne pred sistemskom dominacijom u kojoj su potlačeni primorani integrirati se ili ostati marginalni. Kad ti je rođenjem zadano "prirodno mjesto", kad su ti nametnute "ženske vrijednosti" koje je patrijarhalna kultura krivotvorila i mistificirala, teško je iznaći ravnotežu u različitosti i integraciji.

Usporedbe s Indijancima

Upravo o tome je riječ: istraživanju mogućnosti bunta i uklapanja, povijesnih nepravdi prema Drugima i danas sveprisutnom manipulativnom, tobožnjem priznavanju da je potlačenima učinjena nepravda koja ostaje zalud vapiti za pravdom. Okosnica istraživanja s jedne je strane silovanje žena tijekom rata u BiH, a s druge kolonijalističko "silovanje" Indijanaca u Kanadi (kojima je isto određeno "prirodno mjesto"). Junakinja Anđelka Javorović potomkinja je hrvatskih useljenika u Kanadi. Studirala je novinarstvo i tijekom rata bila je prevoditeljica kanadskim mirovnim snagama u BiH. Poslije se udala za Nenada iz Hrvatske, antropologa i staretinara s kojim ima dvoje djece. Žive u neimenovanom hrvatskom gradu, vjerojatno glavnom. Anđelka je u ratu vidjela užase koji je proganjaju, usprkos proteklom vremenu, skladnoj obitelji, uspješnoj novinarskoj karijeri.

image

Sibila Petlevski

Sandorf/

Odlučila je napisati knjigu zato što je "dopustila da joj se olako uskrati pravo na svjedočenje kao pravo glasa, kao žensko pravo, kao ljudsko pravo na istinu". Znala je za silovanja zarobljenih žena u općini Vogošća, za nečasno postupanje UN-ovih mirovnih snaga, za krimene visokopozicionarog časnika koji bi za seks sa zarobljenicom donio, jel‘te džentlmenski, ružu… Svjedočanstva mučenih pa silovanih žena jednako su grozomorna kao i čini indijanskog zloduha Wendiga koji navodi ljude na kanibalizam. Sve više joj se nameću usporedbe s kanadskim Indijancima jer "među suvremenim kanadskim mirovnjacima još vlada kult viktorijanske bijele muškosti…" pa svoja kolonijalistička pojednostavljenja da ne trepnu preslikavaju i na rat "divljaka" na istočnom i zapadnom Balkanu. Međunarodna zajednica nije smatrala važnim u izvještajima spomenuti "logore iz kojih su zarobljene civilne žrtve nakon silovanja i mučenja odvođene u pansione pretvorene u javne kuće za vojsku". Kad se vratila skršena iz rata, s mišlju o suicidu, baka joj je rekla: "Moja mala, hrabra Irokeza." I bilo je to "odavanje počasti jedne žene drugoj za iskazanu hrabrost u preživljavanju muškog režima smrti". Tragom te "Irokeze", Anđelka bunari potisnutu povijest irokeških plemenâ (savez, ne jedno pleme) na kanadskom tlu, proučava njihov matrijarhalni sustav temeljen na drevnoj prevedenosti i empatiji na vrhu kojeg je Majka Klana. Osobito je fascinantan običaj posvajanja ratnih zarobljenika namjesto vlastitih poginulih. Sve su to kolonizatori posve zatrli jer bijela se tradicija podrazumijeva kao univerzalna. Autorica kaže da je tekst "crna komedija, bijela tragedija" – što je višestruka metafora.

image

Sibila Petlevski

Sandorf/

Bez milosti

Petlevski je sve te mučne teme "ubacila" u naoko trivijalan (lukavo: da vam podmetne kukavičje jaje nečeg teško probavljivog) krimi zaplet: Anđelkin muž je ucijenjen zbog njezine knjige. U ucjeni sudjeluje i policija: kao antikvarna i skupocjena, podmetnuta mu je lažna indijanska obredna maska. Ujedno je taj zaplet zrcalo rasapa u obitelji, kušnja prijateljstva, (ne)mogućnost odgoja djece. Različitost u kulturi uvijek je ideološki određena – što je osobito razvidno otkako je dično europsko prosvjetiteljstvo postavilo standard bijelog muškarca. Ovdje ga utjelovljuje Wendigo, divovski zloduh, kanibal "sa zadahom truleži i smrti". Kao usput, junakinja je našla "Meduzu" i u Šenoinoj Janji iz Kugine kuće koja je morala birati između općeg i vlastitog dobra – što je lažna androcentična smicalica; u kritici mizoginije nobelovca Andrića koji ili žene ne razumije ili im ne daje glas – jer one su iz "Ženske avlije" i red je da budu dostupne "muškoj mahali".

Sibila Petlevski ima opus za divljenje, a nezaboravna ostaje njezina trilogija Tabu (2009.–2013.), posvećena psihoanalitičaru Viktoru Tausku. Kad se ona lati nekog istraživanja u romaneskne svrhe, možemo biti sigurni da će nam bez milosti baciti istinu u lice. Tako i ovaj put: sve dok su "Meduze" čudovišta, živimo u čudovišnom svijetu kanibala. Ako je mit o matrijarhatu samo mit o porijeklu i kaosu, a muškarci su bili ti koji su uveli kozmos namjesto kaosa, kako to da sad idemo prema entropiji?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 13:22