ODLAZAK PISCA PRVOG HRVATSKOG BESTSELERA Kako je Zvonimir Majdak romanom 'Kužiš, stari moj' promijenio pogled na Zagreb

Jučer je DHK objavio da je preminuo pisac Zvonimir Majdak, rođen 26. siječnja 1938. u Zrinskoj kraj Grubišnog Polja.

Stigao je u Zagreb na studij i promijenio pogled na taj grad, i na jezik u književnosti, stvarajući prvi domaći bestseler, roman “Kužiš, stari moj” (1970., prodan u nakladi većoj od 70.000 primjeraka). A sam je prvim bestselerima smatrao Marinkovićeva “Kiklopa” i Šoljanov “Kratki izlet”, kako je izjavio u razgovoru za Jutarnji.

Javio se pjesmama (“Tip na zelenoj livadi”, 1960.) da bi potom napisao 40-ak romana, koji su bili među najčitanijim knjigama po javnim bibliotekama. Kako je Majdak objavio zajedničku zbirku pjesama s dvojicom kolega iz studentskih, podstanarskih soba, s Branislavom Glumcem i Alojzom Majetićem (“Pjesme”, 1960.), hrvatska povijest književnosti smatra ih mladom trojkom MGM, koja je 60-ih dala istoj “frajerski štih”. A “Kužiš” je uskoro postao uspješna kazališna predstava, u kojoj je bljesnuo glumac Mladen Budiščak, no film po romanu bio je manje uspješan.

Frajerska proza

Malo koji hrvatski pisac svojim je djelima tako pomno pratio sve faze i mane socijalizma, pišući prvenstveno o sloju novostvorenih bogataša: vlasnika butika, sportaša, prevaranata i probisvijeta (Marko na mukama, 1977.; potom, preimenovan u “Medeni mjesec”, 1983., jedan od najgledanijih domaćih filmova). Sjecište i stjecište Majdakova društvena života bili su kafić i Klub književnika, svojevrsni polusvijet u kome su se križali novac i siromaštvo. Protagonisti su progovorili zagrebačkim žargonom, otvarajući važno poglavlje “proze u trapericama”.

Istodobno, Majdak nije napustio područje stiha, u kome je promovirao pjesničko “ja” iz sličnoga okruženja, primjerice “Frajerski nokturno” (1976.). Nimalo slučajno, izbor iz Majdakova opusa, 30 godina kasnije, B. Petrač je naslovio kao i sam Majdak spomenutu zbirku pjesama (“Frajerski nokturno”, 2006.). U njega je uključio tri romana (“Kužiš, stari moj”, “Kćerka” i “Starac”), desetak pripovijesti i 30-ak pjesama.

Pritom, kao da je i Majdak prihvatio kritičku podjelu vlastitog opusa na dva, ako ne na tri, dijela: na egzistencijalističku prozu, na frajersku prozu 70-ih, odnosno na žanrovsku hibridnost u 80-ima i 90-tima. Neovisno o tome kojemu “modelu” pripadali, u Majdakovim se romanima redovito prepoznaje “težnja za lakim fabuliranjem” kojim se nastojao približiti čitateljskoj publici.

Pseudonim

Gotovo svi Majdakovi romani izlazili su redovito kod Znanja, u najuglednijoj i najprodavanijoj biblioteci: Hit. U njoj je objavio i romane pod pseudonimom: Suzana Rog, koje je dio kritike opisao “pornografskim” (primjerice “Baršunasti prut”, 1987.), iako su jednako socijalni, da se ne veli socijalno-kritički. Poslije demokratskog preokreta, u Majdakovim je romanima postala očiglednija tema “povijesti u nastajanju” (“Umrijeti u Tuškancu”, 1992., “Tajna trga N”, 1993.). U njoj je, opet, ostao vjeran svom osnovnom romanesknom kontrapunktu: bogati – siromašni, što je s društvenim promjenama i ratom doživio “restrukturiranje”.

Veliki opus

Osim romana, kratkih priča i pjesama, Zvonimir Majdak je, već kao dugogodišnji urednik prijevodne proze, napisao mnoge bilješke o stranim piscima, kao i eseje. Pisao je i TV i kazališne drame, feljtone, kritike i putopise. Jednako tako, uređivao je časopise Polet i Republika. Pa ipak, njegova razna književna bavljenja ostaju zapisana u sudbini romanopisca.

U razgovoru za Jutarnji, Majdak je otkrio da mu je pseudonim Rog omogućio više slobode. Naime, “njen” peti roman započinje ovako: “Što mi vrijedi što imam slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, što mi vrijedi demokracija, ako ja nemam vlastiti k”. A Majdak je dodao: “Da to ozbiljno napišete, onda bi to bio napad na Hrvatsku: jeste domoljub, jeste bili u osvajanju Knina ili kaj ja znam. Ali kad to stavite u usta jednoj takvoj opajdari, kako bi Srbi rekli, onda to ima drugačiji odzvuk”.

Možda prerano i prelako “arhiviran” Zvonimir Majdak ostavlja iza sebe veliki romaneskni opus. Za njega je i dobio “Nazora” za životno djelo (2014.), pored brojnih drugih nagrada. Žalostan je ovo povod za čitanje, ali jest povod. Naposljetku, može se tek reći: Zvonko, bok.