‘Osijek je u drugom poluvremenu zabio Hajduku još jedan gol. Tuga je u Maslinici opet kasnila 50 sekundi. Sreća je trajala toliko dulje...‘

Šoltanska (ne)sreća

Igru Hajduka Šoltani i gosti otoka doživljavaju drugačije od drugih Hrvata. Tako jedne večeri u posjetu dragim prijateljima/susjedima/poznatim dinamovcima s druge strane masliničke vale, jedan je neurokirurug/hajdukovac/odani navijač i ponosni maneken cjelovite teškogledljive navijačke opreme, doživio šok zbog prekognističkih moći najstarijega sina, koji nam se još nije pridružio na otoku.

Netom nakon Hajdukova zabijanja Osječanima, zazvonio je mobitel, na koji se otac Joško javio te urliknuo sinu Jošku, koji je nazvao iz Splita:

– Sine, jesi vidija? 1: 0!

– Ali 1: 1 je, tata...

– Ne j..., sine! Vodimo!!!

– Tata, malo si maka...

– Ajde, ajde, sine! Čujemo se posli utakmice!

Pola minute nakon spuštanja slušalice – bum! – gol Osječana te Joško preostalim sinovima i domaćinu/dinamovcu Zvoni začuđeno uputi – Jebo me pas, Joke je vidovit! Na Zvonino uzvratno – Ahahaha... Joško, signal u Maslinici kasni 50 sekundi!, hajdukovac Joško zaključi – Eto! Bar nešto! Mi ode vodimo dulje.

***

Osijek je u drugom poluvremenu zabio Hajduku još jedan gol. Tuga je u Maslinici opet kasnila 50 sekundi.

Sreća je trajala toliko dulje

Vidovita sam...

Ne znam kako ni zašto, ali uspješno predviđam neke događaje. Ponekad, nažalost, i ružne, no uglavnom lijepe.

Ne znam koliko sam se puta našla u različitim miješanim društvima i za neke ljude s definiranim životnim situacijama i vezama vidjela slike njihovih drugačijih životnih kombinacija i partnera. I neki dijelovi mog osobnog života odvili su se baš kako sam ih u nekim iznenadnim vizijama vidjela, no za druge ljude moje su slike ipak jasnije. I preciznije.

One nekako prolete pred mojim očima, ja zatresem glavom i pomislim kako nisam skroz svoja, s vremenom i zaboravim, no na kraju u nekom trenutku ipak svjedočim njihovu ostvarenju. Onda se preplašim i vizije u pravilu prešutim. Bude mi neugodno ljudima koje vidim reći da sam s njihovom budućnošću... nekako već upoznata.

No, kako god, nedavno sam doznala, jer mi se novopečeni par javio telefonom, da je moje neobično predskazanje ispalo točno. To me posebno oduševilo zato što ih oboje jako volim, ali i zato što mi se prije nekoliko godina, kada sam osjetila njihovo spajanje, ono činilo nemogućim. Prekompleksno i bolno bilo je ono u čemu se jedno od njih nalazilo, pa me do ludila dovodilo to što sam vidjela. Toliko, da se, kako god s oboje bila dobra, ponovno nisam usuđivala to im i reći. Činilo mi se neumjesnim i nerazumnim. No, sada sam jako sretna zbog njih i razumljivo mi je što je njegova reakcija na moje – Znala sam! Ja sam to odavno vidjelaaa..., bila – Dašta!

I odlučila sam početi plašiti se sebe same, pa ako me uskoro u gradu sretnete s visokom stožastom aluminijskom kapicom, kakvu je nosio Joaquin Phoenix u filmu Signs kako bi spriječio izvanzemaljce da mu čitaju misli, probajte me shvatiti. To će biti moj pokušaj blokade vizija, no ako one budu i dalje do mene dopirale, ja ću vam, naravno – budete li u njima, u Messenger ili koju drugu porukašku aplikaciju poslati jedno malo srce.

Ako vas zanima s kim vas vidim, slobodno mi se javite. Diskrecija zajamčena. Do prve kave s mojim prijateljicama.