Ova autorica piše najbolju književnost na društvenim mrežama

Roberta Nikšić dobitnica je Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2024., stoji u objavi na Facebook profilu nagrade.

Nagradu Post scriptum organizira udruga Kultipraktik.

Nagradu Post scriptum financijski podupiru Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Zagreb.

Roberta Nikšić rođena je u Mrkonjić Gradu, odrasla u Velikoj Kladuši. Teologiju diplomirala u Sarajevu, Ženske studije u Zagrebu. Između toga, i poslova, pisala je i objavila dvije zbirke poezije, novinske članke, kolumne, eseje, prikaze/recenzije u Svjetlu riječi, Motrištima, na portalima Polis.ba, Fratellanza.net.

Za tekstove o životima migranta dva puta nominirana za European Press Prize. Povremeno objavljuje i na portalu Ajfelov most.

Biografija

Traži se od mene nova biografija pod imenom sivi ja.

Počinjem sa onim tko sam što sam i odakle sam.

Spomenem mjesto rođenja i odrastanja. Prvo je Mrkonjić, drugo je Kladuša. Dva udaljena kontinenta koje je jedna tektonska ploča zbližlila. Ljubav mojih roditelja. Taman kad su od nje ruke podigli. Bitna je to odrednica. Na prvom me kontinentu uče da budem fina i uljudna, na drugom vrletna. Važna je to životna škola. Govore dva jezika. Rodna je kuća sva u krijesnicama, a ona druga, kuća odrastanja, u svjetlacima.

Spomenem i šta imam od škole i papira. Samo što papire izostavim. Teologija je rijeka tekućica, feminizam pritoka. Žensko lice Boga. Nacrtam i dva velika, lijepa solitera, puna stanova. To su mi Franjevačka teologija i Ženski studiji. Zaklon od nevremena.

Spomenem se i pisanja. To je dakle profesionalna preokupacija. Jer vjerujem da se na kraju vraćamo izvoru od kojeg smo svi postali. Riječi. Usudom sam ih malo više dobila pa ih po putu ostavljam ne bi li se lakše vičnjoj kući vratila. Navedem da pišem po časopisima, a ima me i po web portalima. Nađu se tu i neke nagrade, ne previše, tek malo decentnog nakita. Navedem i dvije zbirke poezije, ipak su to moje kućice, bajte koje sam za sebe i ostale lutalice sagradila. Kažem i da pišem o migrantima, jer to su mi srodna bića, s tim sam jatom svijeta i svijeta vidjela. To su oni rijetki ljudi koji ne moraju biti savršeni da bi ih voljela.

Završavam sa radnim mjestom, a to je i da volim biti sa migrantima pa sve druge obaveze zapostavim, jer ne volim tabele, ričeve, klipove, target grupe. Jer još uvijek vjerujem da dobrota nije milostinja. Kao što ni projekt nije sudbina.

Na kraju kažu mi da to nije pravi sivi. I da im izvolim pravi sivi poslati.

Dakle, ovo je moje ružno pače među kokošima, ćurkama i patkama. Nek fino od mene odlete, jer ne pišem sivije.

8.6. 2024.

Radmila iz Bileće

Ljeto je, Cavtat je, a Radmila mi govori

Moja je porodica moja država

Što turisti znaju o Radmili iz Bileće

dok je gledaju zaposlenu svo vrijeme njihovog olinklusiva

Na pozadini od valova i djeĉje vriske u bazenima

Radmila izjutra, Radmila u podne

Radmila uveče – jednako umivena, jednako blistava

Kao da je sva ta prljavština, što je uklanja plastičnim rukavicama, ne dotiče.

Zid ograđen oko Radmiline države

U dvije smjene, Radmila od šest na nogama.

Na pauzi, Radmila noge zadiže, vraća cirkulaciju.

Riječi su njene smirene, melodiozne,

upravo se vratile s mora

Pa sad u san ušušukavaju tu Radmilinu živu ogradu oko njene države.

Rascvjetane jasmine

Radmile iz Bileće.

23. 7. 2024.

Na kraju, ostaje samo tišina

Početak ljeta u Sarajevu.

Tope se mostovi kao sladoledi u rukama prolaznika.

Sjedimo, pričamo o traumi, u povjerljivoj grupi,

Odleđujemo sante leda u prsima.

Nakupi se toga, kad radite s ranjivim ljudima.

Oni prežive traumu, nama ostane sekundarna.

To znači otprilike, nisu to naši križevi, ponekad ih pridržimo, sasvim kratko i dovoljno, da nam sprže jagodice.

I sve što smo rekli jedni drugima, zarad povjerenja, ostaje tajna ispovjedna.

Na kraju, u revijalnom programu, u šetnjama gradom, među turistima i golubovima, iznosimo ono što je ostalo neotkriveno, sramota golema, skrivena odjeća potopljena u dubinama ormara.

Oslobađamo joj malo prostora u prsima.

Pun je mjesec, urličemo i zavijamo na mjesečini, kao drekavci spotičemo se o krzno vlastito, pa jaučemo i plačemo.

Ovo nije povjerljiva tajna, ovo je istina

Kako je to kad se poštuju pravila.

Mjesto radnje kamp Miral na ulazu u Kladušu. Skupina je migranata sa granice vraćena. Nasilno.

Jedan od njih u bolovima, skršen izvana i iznutra, u jaucima krv povraća.

Netko je nekom po proceduri "referisao korisnika". Onda su tom nekom rekli ti neki da se referisanom topli čaj iznese i tableta protiv bolova. Taj netko je bio uporan i tražio, u više navrata, nešto jače od brufena, jer čovjek krv povraća.

On je ležao na klupi, izvan kampa, u položaju fetusa, svaki put sve manji, kao da će se vratiti majci u toplu utrobu. A krikovi porođajni bili sve glasniji. Boli su punu mjesečinu sablasti. Pendrečili je do nemilosti.

Decibelima kola hitne pomoći koja se nije pojavljivala.

Njegovi su jecaji kao sirena noć oglašavali.

A konačna je odluka bila da se doktor dočeka, sve do jutra, jer bez njegova odobrenja, hitna ga ne može primiti.

I jutro Ga je dočekalo na klupi s kojom se stopio.

Doktor ga je pregledao, infuzija primila.

Hitna je došla i svirala dvjesto metara u pravcu kantonalne bolnice.

A onda, kao i njegov glas, utihnula.

Vratio se majci u utrobu. Tamo prestaje svako nasilje.

Provela se istraga.

Tajac s početka stvaranja.

Bilo je ništa.

Prošle su godine.

Sada je sve jasnije.

Migranata ćemo uvijek imati.

Neki će zaraditi penziju, a neki sekundarne traume.

Na kraju, ostaje samo grob ispod Plješevice.

Tih kao mir kad svaka bol umine.

23. 6. 2024

Živčani

Ovdje, kad te život slomi, jezikom ulice to pojasne

Otišao na živcima.

Bio tako jedan, Živčanim ga zvali, inače čovjek blage naravi, samo je znao na veliku nepravdu puknuti, posve se pogubiti. Iz njega bi grmilo, sijevalo.

U potresu mu kuća napukla, po sredini zida.

Jezikom ulice, sramota je nedodirljiva svetinja, nad njom se šuti klanja u tišini mudruje

izvan četiri zida, nitko svoje nasilje i bol ne spominje. Šta to koga briga, kaže ulica.

Godinama se trpi, u sebi sakriva, dok se brane sramote ne poruše

Da cijeli svijet potope.

Hodaju cestom i pričaju, nekad stišano, ako su blage naravi, da ulicu ne zaboli, a nekad i preglasno da je dobro izrane. Izbodu je sve do gole sramote. Tu gdje su bodlje oštrije, iz bolne su pustinje izrasle.

Sad sve što je bilo privatno, bez zadrške, pluta oko nas, ulicama.

To naše dobro skrivano nasilje hoće da nas ubije.

29. 05. 2024.

Ranjeno more

U pinakoteci, odmah uz Raspetog Isusa muzej je školjaka

Ranjeno more u staklenim vitrinama

Raspeti Isus u muzeju školjaka

samo što nije u krilo mi pao

Sestro slatka smrti majčice

Spasi me

Zlo me razdire na sitne komadiće

Oči mu ponori duboki

To on dugo nad pakao silazi

A u vitrinama školjkice

Nekada su njima robovi kupovani

A još prije, i još davnije, prvi zapisi na školjkama nastali, prije neandertalaca zamisli

Moj Isuse

Školjke i na njima godovi

Može se precizno izmjeriti prolaznost vremena na njihovim leđima

I broj smrtnih udaraca.

Brzo im imena zaboravim

Neke su otrovne, neke su puževi, harpune na plijen bacaju da ih negdje ispod rebara probiju.

Neke trbuh imaju, s njim hodaju i s njim misle

Pa se porculanom oklopom štite

Trbuhom misle moj Isuse

A Ti

Ništa od toga

Ni otrova ni zaštite.

Ima i ona kad je nešto žulja, ona biser proizvede.

Biser, moj Isuse.

Šta te tako žuljalo da si bisere pred nas bacao.

A mi ih u vitrine zatvarali.

Ranjeno more svuda oko Tebe

A ti proizvodiš bisere da otkupiš robove.

I školjka nautilus takva oblika da uvijek prema gore putuje

I tako je zapravo nastala podmornica jer je čovjek zapravo učio od prirode

Moj Isus a kako je to kod tebe

18. 7. 2023.