OVAJ RUKOPIS AUTORICA JE 1957. POSLALA NAKLADNIKU. ZAŠTO JE OBJAVLJEN TEK OVIH DANA? Iz tog djela nastao je kultni roman 'Ubiti pticu rugalicu'

Nedavni, pomalo iznenadni izlazak “prvog” romana Harper Lee (1926.) “Idi, postavi stražara” pravi je primjer što sve sposoban urednik, u ovom slučaju urednica, Tay Hohoff, odnosno Therese von Hohoff Torrey (1898. - 1974.) može učinit za jedan roman.

“Idi, postavi stražara” - to je zapravo prvi draft romana “Ubiti pticu rugalicu” - dakle rukopis koji je Harper Lee 1957. predala nakladniku J. B. Lippincottu & Co. - današnjem Harper Collinsu. U prvoj verziji to je, kao što danas vidimo, bio roman kakve i inače pišu nadarene početnice nakon što se iz metropole (Harper Lee je u New Yorku živjela od 1949.) vrate u zavičaj, u ovom romanu na jug Amerike (Alabama). Tay Hohoff uočila je iskru pripovjednog talenta u tekstu koji je uz nostalgične uspomene iz djetinjstva nudio i polemiku s rasizmom i patrijarhatom, te stidljive natruhe feminizma. Urednica je autorici predložila niz sugestija i nakon dvije godine discipliniranog spisateljskog rada pod nadzorom nastao je slavni roman “Ubiti pticu rugalicu” koji je 1960. Harper Lee preko noći donio prestižne nagrade i svjetsku slavu, no koji ju je, kako se poslije ispostavilo, i uništio kao spisateljicu: nakon “Ptice rugalice” ona nikada više nije objavila niti jedan novi roman.

Dva lica istog lika

Prva je smjela urednička sugestija bila da Harper Lee glavnog lika Atticusa Fincha - u “Stražaru” još provincijalnoga rasista - pretvori u neustrašivog borca za građanska prava. Sada je pomalo smiješno da se isti lik koji je u “Stražaru” običan rasist u “Ptici rugalici” pretvara u neustrašivog borca za ljudska prava kojeg baš ništa - ostracizam, prezir, uvrede ni prijetnje smrću - ne može zaplašiti u njegovoj zakonskoj obvezi da brani Afroamerikanca koji je očito lažno optužen za silovanje bjelkinje.

Prvi zaštitnik feminizma

Poruka je nedvosmislena: svi su ljudi pred zakonom isti i nevini sve dok im se ne dokaže krivnja i Atticus je brzo postao istinska inspiracija građanskih pokreta za ljudska prava u šezdesetima, književni simbol bitke za ravnopravnost i demokraciju, a i motivirao je generacije američkih studenata da studiraju pravo. Usput, on je i postao prvi moderni zaštitnik feminizma jer je svojoj kćeri na užas okoline dopuštao da nosi radničke hlače, druži se s dečkima, tuče, prostači i zapravo radi što hoće. Haper Lee je tako kreirala veličanstven lik koji je u istoimenom filmu sjajno odglumio Gregory Peck: Atticus je Svatković, patrijarhalac - udovac, otac dvoje maloljetne djece, gospodin džentlmen, ali i prosvjetitelj koji fanatično vjeruje u društveni napredak.

Tay Hohoff je, nadalje, predložila spisateljici da pripovijedanje prebaci u prvo lice, radnju pomakne u tridesete godine 20. st. i Harper Lee će američki jug opisati kao stravičan kutak zemlje u kojem roditelji vlastitu djecu kažnjavaju cjeloživotnom kućnom tamnicom zbog benignih izgreda. Urednica je pomogla autorici i da raspiše priču, usloji likove i žanrovski obogati roman - “Ptica rugalica” je na kraju ispala kombinacija bildungsromana, sudske drame, gotskog i avanturističkog romana u tradiciji Marka Twaina i Williama Saroyana. Retrospektivno, “Ubiti pticu rugalicu” je bio dječji roman za odrasle koji je nevjerojatno utjecao na današnju komercijalnu književnost: duh ovoga romana čuči duboko u poetikama Stephena Kinga, Johna Grishama, J. K. Rowling, pa čak i Stiega Larssona.

Manipuliranje emocijama

I dok je “Idi, postavi stražara” samo “draft”, “Ubiti pticu rugalicu” stoji kao rijetka pripovjedna čarolija koja vješto patronizira čitatelje, manipulira njihovim emocijama i povremeno pati od prikrivenih stereotipa: Afroamerikanci su u ovom romanu krotki, pristojni i uglađeni kao ptičica i posve su bespomoćni bez velikodušne pomoći bijelaca prosvjetitelja - dok je tzv. white trash ili “bijelo smeće” - zloćudno tretiran kao opasan društveni višak neradnika alkoholičara, nasilnika i probisvijeta koje što hitnije treba eliminirati iz zdravog društvenog organizma.

Roman “Ubiti pticu rugalicu” je prodan u više od 30 milijuna primjeraka i još se uvijek čita, pa se mnogi pitaju je li objavljivanje “Stražara” zapravo srušilo književnu iluziju mnogo poznatijeg evergrina. No ako je “Stražar” nešto srušio, onda je to mit o autorskoj originalnosti i nepogrešivosti: razlika između “Stražara” i “Rugalice” poučno upućuje koliko je dug i trnovit put do zaista uspješnog i originalnog romana.