Ovaj slavni pisac predvidio je atomsku bombu, a prvi je koristio riječ robot, koju je smislio - njegov brat

Na današnji dan prije 135 godina rođen je Karel Čapek, češki književnik koji je iza sebe ostavio zapažena djela dječje književnosti. Značajan je njegov utjecaj na razvoj moderne bajke, a mlađim čitateljima najpoznatiji je kao autor "Poštarske bajke".

Diljem svijeta proslavio se i zahvaljujući utopijskoj drami "R. U. R." - Rossumovi Univerzální Roboti (1920.), koja prva uvodi riječ robot te je jedan od prvih spomena umjetne inteligencije u umjetnosti uopće. Riječ je smislio njegov brat, no on ju je prvi koristio. U knjizi "Krakatit", predvidio je atomsku bombu.

Pisao je putopise poput o Italiji, Španjolskoj, Nizozemskoj te Engleskoj (primjerice, "Pisma iz Engleske"), potom zbirke feljtona, kolumni. Radio je i kao novinar, utjecao na mlade pisce, pisao romane poput "Tvornice apsolutnoga" (Továrna na absolutno, 1922.) i "Krakatit" (1924.) te drame poput "Slučaja Makropulos" (Věc Makropulos, 1922.) i "Adama Stvoritelja" (Adam Stvořitel, 1927.).

U svom stvaralaštvu dotaknuo se i žanra detektivske priče ("Pripovijetke iz jednog i drugog džepa" - Povídky z jedné a druhé kapsy, 1929).

Iz "Razgovora s T. G. Masarykom" (Hovory s T. G. Masarykem, 1928.–35.) može se učiti od dvijema važnim figurama češkoga javnoga života s početka XX. stoljeća.

Tridesetih objavljuje filozofsku, romanesknu trilogiju koju čine Hordubal (1933.), Meteor (Povětroň, 1934.) i Običan život (Obyčejný život, 1934.).

Prije no što će 1938. godine umrijeti, piše utopijsko-alegorijskim roman "Rat sa salamanderima" (Válka s mloky, 1936.) te drame "Bijela bolest" (Bílá nemoc, 1937.) i "Majka" (Matka, 1938.).

Karelu Čapeku nedavno su kod nas izdane "Pripovijetke iz jednog i drugog džepa" u prijevodu Katica Ivanković (Petrine knjige), a naša ih je kritičarka Jadranka Pintarić uvrstila u najbolje knjige. Kako je napisala: "I knjiga priča praktična je za ljeto: pročitaš 2-3, dremneš, prezalogajiš, bućneš se. Umreš od smijeha i daš onom/onoj do sebe na čitanje da možete zajedno krepavati od čega već. Ne samo da se prije bolje jelo, nego se i bolje psovalo, kako će autor dati za pravo korisnicima narodskog izričaja, a to nam je zajednička baština iz zajedničke države: "… psovanje treba zadržati: za Austro-Ugarske se doista znalo psovati! U tome se odražavala ta stara tradicija. Danas više nitko ne zna pošteno opsovati; ali vrijeđanje im dobro ide." Prilično je to čudno jer je češki poznat kao jezik siromašan psovkama. Toliko humora i humanosti, bez vrijeđanja, nema u današnjim knjigama.