PINOKIO Strašna i okrutna priča o željenim sinovima i nevoljenim očevima

Pinokio (Pinocchio, talijanski pinjol, sjemenka pinije) vjerojatno je i najmanje prepoznat i pročitan slavni lik u književnoj povijesti. Tako je zahvaljujući studiju Walta Disneyja koji je 1940. snimio prvi crtani film o Pinokiju, nakon čega su se pojavile i slikovnice koje će biti objavljene u tisućama izdanja, sve dok ne prebrišu i posljednje sjećanje na onoga stvarnog Pinokija, čiju je priču napisao talijanski pisac i novinar Carlo Collodi (pravim imenom Lorenzini), i nazvao je “Neobični doživljaji lutka Pinocchija”.

Pinokio je, zapravo, priča o ocu koji ne može imati djece, neka vrsta daleke parabole o Isusovu ocu Josipu. Starac Đepeto (Geppetto) je preko nekoga svog prijatelja, kolege stolara, došao do čudesne cjepanice, i od nje izdjeljao lutka. Već je cjepanica bila živa, a lutak je, naravno, bio još življi. Tako si je rodio sina. I dok ga je tek dovršenog još držao u rukama, Pinokio ga je šutnuo nogom u nos. Od tog trenutka traju očeve nevolje s djetetom. Koliko god bio voljen, koliko god ga starac učio dobru, on je bivao sve gori i sve divljiji. Ništa mu u tome nije moglo pomoći.

Otac je bio nesretan sa sinom, umjetnik sa svojim djelom, stolar s lutkom, a sin je bio nesretan sa samim sobom i sa svijetom u kojemu se zatekao. Pinokio je, naime, žarko želio da bude pravi dječak, a ne tamo nekakav drveni lutak. I svašta je činio da to postane, uglavnom svakakva zla i opačine. Ali bilo je uzalud. Jedino što bi mu svaki put uspijevalo bilo je da ojadi svoga nesretnog oca.

Sve bi bilo lako, predvidljivo i obično – jer i drugi čine zla, i mnogo je socijalnih slučajeva, nesretnih sinova i očeva, pastoraka i poočima na ovome svijetu – da u Pinokija nije bilo dobro srce. I sva ta nepočinstva što ih je činio gorko su mu padala na dušu. Sve dok se jednom, u okolnostima kojih se čitatelj ne sjeća, iako su zapele za oko i samom Disneyju, Pinokio nije zatekao u utrobi strašnoga morskog psa, i unutra našao svoga tužnog oca. Spasio ga je, i tada je započela njegova transformacija, a s njom i književna propast Carla Collodija. Naime, nakon što je učinio još neka dobra djela - nabavio mlijeko za bolesnog oca, darivao novac koji je čuvao za odijelo – Pinokio se, gle čuda, pretvorio u dječaka. Sve do tog mjesta, uključujući i doživljaje u utrobi morskog psa, bilo je gola istina, ali ovo je prijesna laž. U času kada se pretvorio u dječaka, Pinokio je zauvijek umro kao književni lik.

Walt Disney od njega je načinio jednu od onih američkih karikatura, kakvima su bila ispunjena sva naša djetinjstva u dvadesetom stoljeću. Od Pinokija je iskoristio samo nos koji mu naraste čim slaže, učinivši ga simpatičnim drvenim zabavljačem, lakomislenim i dobrim, koji se prema ocu onako ponaša samo zato što mu je takav temperament. O, kako je to krivo! Do tačke u kojoj se Carlo Collodi prepao vlastitoga književnog djela i pobjegao od njega, Pinokio je strašna i okrutna priča o željenim sinovima i nevoljenim očevima, a drveni lutak jedna je od autentičnijih sinovljevskih figura svjetske književnosti.