MICHAEL KUMPFMÜLLER

PISAC ROMANA 'RASKOŠ ŽIVOTA' ZA JUTARNJI 'Kafka je govorio da se neće ženiti, već - biti pisac. Tek pred kraj života je naučio da može imati oboje'

Michael Kumpfmüller
 Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

Posljednjih godinu dana života, unatoč bolesti i tmurnim vremenima općenito, tog ljeta 1923. pa do smrti u lipnju 1924. Franz Kafka bio je, barem na trenutke, gotovo sretan čovjek. Zadnjih jedanaest mjeseci života, sve dok nije tuberkulozom pokošen skončano u sanatoriju nedaleko od Beča, bio je u ljubavnoj vezi s Dorom Diamant, poljskom Židovkom koju je sreo u odmaralištu u Müritzu na Baltičkom moru i s kojom je tri tjedna nakon upoznavanja odlučio živjeti u Berlinu.

Upravo tim danima intenzivne ljubavne veze Kafke i Dore Diamant bavi se roman “Raskoš života” njemačkog pisca Michaela Kumpfmüllera, kojeg je u prijevodu Bojane Bajić objavila Hena com i kojeg je autor sinoć predstavio u Zagrebu.

Roman se naslanja na dokumente, dnevničke zapise i brojnu korespondenciju Kafke, njegovih prijatelja i rođaka.

“Pisma koja su izmjenjivali Dora i Kafka nisu sačuvana, taj dio je moja fikcija, građena na temelju svega onog što znamo o Kafki. Dora je nakon njegove smrti dugo čuvala njegova pisma, ali ih je 1930-ih uzeo Gestapo”, kaže autor.

Upustio se pisati o Kafki zaintrigiran pitanjem ograničenog vremena. “On i Dora imali su manje od godinu dana za proživjeti ono što parovi obično prožive od susreta u mladosti do zajedničke starosti. Zanimala me ta radikalnost vremena koje im (ni)je dano. Uz Kafku se često veže mit o njegovu odnosu prema umjetničkom stvaranju, jer prije no što je sreo Doru, on je mislio da mora odlučiti hoće li živjeti ‘normalan’ život ili biti umjetnik. Govorio je da se neće ženiti, već - biti pisac. Tek pred kraj života je, eto, naučio da može imati oboje, i bitnu osobu pored sebe i pisati. Mislim da je zapravo imao sreće, makar je sreća došla jako, jako kasno”, govori Kumpfmüller. Potom objašnjava dugogodišnju fascinaciju Kafkom: “Kafka je prvi od velikih književnika koje sam kao tinejdžer počeo čitati. Čitao sam ga sa šesnaest, i baš pod dojmom njegove literature odlučio postati pisac. Krenuo sam pisati roman oponašajući njegov stil i završio ga napunivši 21. Naravno, roman je bio očajan, grozno epigonski. No, Kafka je zauvijek ostao vezan za te moje početke, i kao čitatelja i kao pisca. Nakon toga sam, tako mlad, duboko razočaran neuspjehom, grozotom toga što sam napisao, bilo je to dosta traumatično za mene, mislio sam da sam za svagda propao kao pisac, odlučio da više nikad ne želim čitati Kafku niti baviti se njime.”

Kasnije se, sazrijevajući, ponovo vratio Kafki. “Često ga povijest književnosti pamti kao tmurna melankolika, a on je bio i zabavljač, veseljak. Ono što je pisao običavao je čitati naglas drugima. Max Brod je pisao da su se puno smijali s njime.”

Kumpfmüllerov je roman, u neku ruku, i “protest” protiv krive interpretacije Dore Diamant. “Mnogi germanisti govorili su da je bila priglupa djevojka koju je on tek koristio kao njegovateljicu, da među njima nije bilo nikakve dublje veze. No, to nije istina. Vidi se to iz razne korespondencije. Max Brod je, nakon Kafkine smrti, također potvrdio da su Kafka i Dora imali vrlo blizak odnos. Ona je, umirući u Londonu u ranim 1950-ima pokušala pisati o vezi s Kafkom.”

Makar nije bio religiozan, niti općenito jako vezan za svoje židovstvo, bio je fasciniran Židovima iz istočne Europe, za koje je držao da imaju intenzitet duhovnog života koji je nedostajao Židovima na Zapadu. I to je bio jedan aspekt njegove veze s Dorom Diamant. Govoreći o atmosferi tih 1920-ih koju naznačava u romanu, Kumpfmüller, obrazovanjem povjesničar, primjećuje: “Sadašnjost je teško interpretirati, nikad ne možemo znati dovoljno o vremenima u kojima živimo. To je, primjerice, sad situacija u kojoj su mnogi oko nas zabrinuti, pogotovo nakon dolaska Trumpa, boje se budućnosti. Kafka i Dora Diamant vidjeli su znakove, no mogli su razumjeti nagovještaj katastrofe jedino iz perspektive njihova vremena. Sve je to bilo u naznakama, ali daleko od toga da se tih ranih 1920-ih moglo vidjeti kako će se stvari odvijati deset godina kasnije. Gledajući ovo naše vrijeme čini se da živimo u umorno doba. Devedesete su bile godine buđenja, vrijeme neposredno nakon pada Berlinskog zida... Ovo je pak doba narcisa koji se dosađuju i ponašaju poput nezadovoljne djece, orijentirani su na sebe, frustrirani, pasivno čekaju, mijenjaju TV programe, surfaju internetom, artikuliraju svoje emocije, ali su jako daleko od toga da se politički i društveno angažiraju.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 04:17