STEVE SEM-SANDBERG

'Pisao sam o paklu, nisam želio čitateljima dati nimalo olakšanja'

 Neja Markičević/CROPIX

Švedski pisac i novinar Steve Sem-Sandberg godinama je posjećivao nekadašnji geto u Lodzu. Prvi put je bio kad je istraživao temu za novinski tekst. “Bilo je nevjerojatno. Niste mogli osjetiti razliku između prošlosti i sadašnjosti. Mogli ste osjetiti ljude koji su tu živjeli, čuti njihove glasove, njihove priče”, prisjeća se Sandberg na početku našeg razgovora.

Jedan preživio

Godine 2009. objavio je roman “Ubogi u Lodzu” o životu u drugom najvećem židovskom getu u Poljskoj, koji je iste godine nagrađen najuglednijom švedskom nagradom August. Roman je brzo postao i međunarodna senzacija te je preveden na više od 20 jezika, među kojima i na hrvatski, u izdanju Frakture i prijevodu Željke Černok.

“Ubogi u Lodzu” roman je i o židovskom upravitelju geta Mordechiju Chaimu Rumkowskom. Shvativši da mu opstanak ovisi o sposobnosti da geto učini prijeko potrebnim, pretvorio ga je u tvornički kompleks koji donosi korist. Gladne, izmučene ljude, odrasle i djecu prisiljavao je na nadljudski rad u tvornicama za opskrbu njemačke vojske. Kakav je bio taj čovjek: oportunist, kolaboracionist ili naivni političar koji je doista vjerovao da spašava druge? Dvojbe su to kojima se Steve Sem-Sandberg, koji večeras gostuje na tribini Razotkrivanje, bavi u svom romanu.

Vaš roman utemeljen je na izvornim kronikama života u getu, jedinstvenom dokumentu od 3000 stranica na kojem je radila nekolicina zaposlenika u arhivskom dijelu geta. Izvornu verziju dokumenta vi ste pročitali i prije nego što je izašla?

- Stupio sam u kontakt sa znanstvenicima koji su na tome radili i koji su mi dopustili da dokument pročitam ranije. Ta činjenica, baš kao i razgovori s njima imali su golemu važnost za moj roman. Na toj kronici radilo je nekoliko desetaka ljudi, od kojih je samo jedan preživio. Ono što je nevjerojatno jest da su svi oni znali da vjerojatno neće preživjeti. Svejedno, pisali su za budućnost, nastojali su da bude sve točno, nisu si mogli dopustiti ni najmanju dozu sentimentalnosti jer bi to zamaglilo činjenice i širu sliku.

Iskustvo čitanja opisali ste kao ‘holokaust u slow motionu’.

- Da, zato što oni nisu pisali precizno samo o drami, nego i o detaljima svokodnevice. Vi čitate o ljudima koje se na najgori mogući način zlostavlja, ali i dalje postoji privid normalnog života; sunce je isto, nebo je isto, problemi sa susjedima su isti. Tim je sve to više zastrašujuće. Taj sam osjećaj htio zadržati u knjizi.

‘Ubogi u Lodzu’ zamišljen je kao kolektivni portret geta, ali središnja osobnost je ozloglašeni upravitelj Rumkowski. O njemu su pisali brojni, primjerice Primo Levi i H. Arendt. Jeste li znali za njega ranije?

- Površno. Sve do tih kronika nije me toliko zanimao. Ta je kronika bila zamišljena kao neka vrsta njegove hagiografije, kako bi se opravdali njegovi postupci jednom kad rat završi. Tako da ga nikako nisam mogao izbjeći, njegova sjena je nad svim, a kako zalazite dublje u priču, tako se pojavljuje sve veći broj kontradikcija. Što je bila njegova osobnost, a što povijest? Što bi netko drugi na njegovu mjestu napravio?

Različiti aspekti

Na romanu ste radili godinama. Jeste li na kraju uspjeli razumjeti Rumkowskog?

- Za mene je on i dalje misteriozna osoba. Kad sam počinjao, imao sam neki mračan osjećaj o njemu kao čovjeku opsjednutom sobom, svojom misijom, ne pretjerano inteligentnoj osobi, manijaku koji je vladao na nespretan, staromodno autoritativan način po principu: to su pravila, tko se njih ne pridržava, bit će kažnjen. Sada mogu vidjeti i neke druge aspekte, uvjeren sam da je bio iskren u svojoj misiji, da je doista bio uvjeren da spašava Židove, ali ne mogu ponuditi jedinstven stav.

Brojni povjesničari su prema njemu bili jako kritični, što o njemu misle oni koji su preživjeli?

- Preživjelo je samo 6-7 tisuća ljudi. Svi s kojima sam razgovarao ponavljali su mi isto: bez njega mi sada ne bismo bili tu. Ali, onda opet, mrtvi ne mogu govoriti, s onima koje je stavio na vlakove i deportirao u smrt nisam mogao razgovarati.

Roman ste zamislili kao kolektivni portret stanovnika geta. Za brojne se čitatelj veže, pogotovo za Adama, mladića koji u getu pokušava preživjeti s bolesnom sestrom. Zašto ste ‘odlučili’ da umre praktički na zadnjim stranicama romana?

- Nisam želio da umre, imao sam druge završetke, ali kad se odlučite za pisanje o takvoj vrsti mjesta, mjesta iz kojeg praktički nitko nije preživio, to je jedini mogući kraj. Barem 200 tisuća ljudi je prošlo kroz Lodz, preživjelo ih je 6-7 tisuća. Ako želite biti istiniti prema tom podatku, onda ne možete dopustiti da jedan od vaših likova preživi. To radi loša književnost, loši filmovi. To se radi kako bi se utješilo gledatelje ili čitatelje, zato što su autori fascinirani svojim junakom ili zato što su preživjeli ti koji su nam ispričali priče. Tu leži i paradoks. Brojne priče o holokaustu znamo zbog preživjelih, ali to ne znači da bi sve priče trebale biti njihove. Nisam želio da moji čitatelji završe knjigu s uzdahom olakašanja, želio sam da budu šokirani, upravo kako je on bio.

Ne doznajemo ranije tko je nobelovac

Postoji priča da novinari kulturnih redakcija u Švedskoj unaprijed znaju tko će dobiti Nobelovu nagradu?

- Ne, ne znamo. Vjerujte mi, radio sam kao urednik kulture i ako bi netko znao, onda bih to bio ja. Dapače, svojedobno sam se uputio u Budimpeštu jer smo mislili da bi Imre Kertesz mogao dobiti. Bio sam već nadomak Mađarske kad me urednik nazvao i rekao mi: dobio je V. S. Naipaul, vrati se kući. I mi možemo samo nagađati, tražiti logiku u izboru, baš kao i svi ostali.





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 23:29