Prije svega, naslov: otkad smrt(i) ima(ju) OKUS? Koliko mi je poznato, ovo degustacijsko pitanje nije do sada razmatrano u tanatologiji, pa tako ni u jednoj od mnogih knjiga/teorija koje se smrću bave, moja (možda nedovoljno načitana) malenkost nije naišla na informaciju da je bilo kada, bilo koji umirući priopćio (ako je mogao, stigao, te imao kome) osjeća li svoju smrt "slatkom" ili "kiselom", "slanom" ili "gorkom" (kako su raspoređene osnovne kvalitete okusa), ali tako baš doslovno, a ne u prenesenom smislu. Ova nedorečenost/nejasnost već mi zvuči kao muljaža, a kad tamo, ček-ček, u ovoj će knjizi netko ustati u "obranu" tih "okusa smrti", što će reći da ima takvih koji ih napadaju. Uf, ne bih htio biti nepravedan, ali s malo više mjere/stila moglo se...
ZUB KRITIKE
Piše Igor Mandić: Lutke na koncu autoričina intelektualističkoga prenemaganja
Svestrana, radoznala obaviještenost autoričina doista je dojmljiva, ali kao svaka neobrađena komunikacija vodi u redundanciju
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....