PIŠE JAGNA POGAČNIK 'Prvaci svijeta!' - vješt i brz roman o košarci "srpskog Beigbedera"

Slavoljub Stanković, beogradski pisac, uspješni copyrighter i autor brojnih reklama za poznate brandove, prije četiri je godine šarmirao književnu publiku i kritiku svojim romanom “Split” do te mjere da se jedva možemo sjetiti kojeg negativnog tona vezanog uz njegovu, kritičarsku i čitateljsku, recepciju. “Split” je bio roman s čijom se temom nije moglo pogriješiti - mladi beogradski copyrighter odjednom saznaje da ima tri dana starijeg brata i to u Splitu i nakon toga slijedi priča o upoznavanju, njihovom ocu, beogradskoj i splitskoj sredini, sve bez velike pretencioznosti za tako “antički” početni motiv. Svakako, Stankovićeva copyrighterska profesija (i filozofska naobrazba!) ostavila je traga na način na koji on promišlja književnost, a promišlja je brzo, lapidarno i u izvedbi dopadljivo.

Dobar smisao za tajming također je jedna od zakonitosti copyrighterskog zanata, pa njegov novi roman “Prvaci svijeta!” čitamo upravo ovih dana, paralelno sa zbivanjima i navijanjima koje pratimo na TV-u - Svjetskim košarkaškim prvenstvom u Španjolskoj. “Prvaci svijeta” u formalnom smislu preuzimaju model radio/TV prijenosa i kao inicijalnu situaciju odabiru prvenstva iz 1970., 1978., 1990. i 1998., dakle ona, prepoznat će znalci, na kojima je jugoslavenska reprezentacija osvajala zlatnu medalju, s izuzetkom posljednjeg koje se odvijalo nakon raspada bivše zajedničke države, pa je isti naslov pripao SR Jugoslaviji.

Osim u formalnom smislu, koji je odlična dosjetka i pripovjedaču omogućava brza prebacivanja iz jednog studija/sredine u drugu (Zagreb, Beograd, Ljubljana, Sarajevo), ovo ipak nije roman o košarci, ukoliko je ne shvatimo, a vjerojatno bismo trebali, kao metaforu raznoraznih životnih igara u kojima ima puno grešaka u koracima, pogodaka i promašaja, puno poraženih, samo jedan pobjednik i tek pokoji time-out i produžetak.

Reporterska forma uključivanja u četiri studija, osim što potiče napetost pripovijedanja, omogućava također relativno logično i posve apolitično izmjenjivanje pripovjednih dionica koje se zbivaju u četiri ex-Yu republička središta. Ne zanimaju tu Stankovića neke političke ili nedajbože jugonostalgičarske konotacije, čak puno prije one marketinško-komercijalne, u smislu da tako zamišljen roman može biti intrigantan čitavoj književnoj regiji. Ali ga zato zanima, nakon što se uključi reporter iz jednog od četiri studija, portretiranje sredine u koju smo se prebacili i to na osnovu izabrane mikrosituacije u kojoj do izražaja dolaze sociološke, mentalitetske, jezične i ine raznolikosti.

Finale košarkaškog prvenstva nije mu bio dovoljno jak okvir za spajanje fragmenata iz života, pa ga je “podebljao” još dvjema poveznicama - kolapsom tramvajskog prometa kao posljedicom sportskog događaja koji se ne smije propustiti i motivom zujanja komaraca koji ima svojevrstan zloguki i apokaliptični prizvuk i zapravo je jedan od najboljih postupaka u romanu.

U priči iz Zagreba koja se odvija na stajalištu tramvaja susrećemo na brzu ruku skupljeno društvance i konotacije koje se tiču Hrvatskog proljeća, Ljubljanska “gostilna” prostor je u kojem se sreću preljubnici, policajci i gimnazijalci, u Sarajevu nas čekaju dvojica vozača tramvaja u potrazi za dobrom TV-slikom prijenosa, a Beograd je mjesto gdje se bivši građevinari, Nebeograđani, hvataju u koštac s leskovačkim roštiljem i mcdonaldsovskom konkurencijom. Naizgled banalne situacije konstruirane su tako da u njima ima i povrijeđenih igrača i koševa u zadnjoj sekundi, produžetaka i promašaja, pa je poveznica s košarkaškim finalima izvedena s unutarnjom logikom, a ne samo formalno.

Stankoviću svakako treba priznati barem nekoliko stvari - odličnu sublimacija bitnog od nebitnog i zadržavanje na fragmentima koji su dovoljno znakoviti da govore i ono što nije izrečeno, vještinu i brzinu “slaganja” fabularnih dionica i duhovitost. I svakako poigravanje jezikom (u čemu je imao i jezične savjetnike) iskazano u britkim i karakterizirajućim dijalozima na kojima se roman i bazira.

Romanu kojem je u prvom planu, kao i u košarci, vještina i brzina, nedostaje ponešto dubine (u tom smislu “Split” vodi i bez produžetaka) i na trenutke djeluje kao odlična književna dosjetka (i proizvod), no ne zovu ovoga pisca u domovini bez razloga “srpskim Beigbederom”, a emisiju koju u romanu pratimo “Vreme sporta i razonode”.