PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Predodžbe bijelog čovjeka o romantici, ljepoti i fatalizmu ciganskog života gotovo uvijek su nepopravljivi kič

Otkad je u bijelih ljudi fascinacije Ciganima, dakle u posljednjih stotinu i pedeset godina - ili još malo više - pripovijedaju se priče o njihovu svijetu, a da se u taj svijet, zapravo, ne zalazi. Cigani su - a ne Romi, jer su Romi narod, a Cigani su ljudi: književnost i umjetnost bave se ljudima, a ne narodima - Cigani su, dakle, nakon istočnjaka, likova iz 1001 noći, kalifa, sultana i haremskih ljepotica, kojima vrvi europska imaginacija devetnaestog stoljeća, postali junaci neobuzdane mašte bijeloga čovjeka. A kako Cigani nisu zmajevi niti sirene, ale ni karakondžule, nisu izmišljena čudovišta, nego su stvarni ljudi, tako je neobuzdana mašta bijeloga čovjeka mogla proizvesti samo kič.

Maksim Gorki jedan je od prvih izuzetaka među kič-predstavljačima ciganskog svijeta. A možda je baš i prvi! Priču o Makar Čudri pisao je kao mladić, samouk, po vlastitom osjećaju - polupismen, potpuni autsajder u kulturi u kojoj književnost nije bila autsajderskom disciplinom. Makar je stari Ciganin, moćan u priči, velik i snažan, ali on ne priča svoju priču, nego priču o jednoj tragičnoj ljubavi. Njezini protagonisti jesu stvarni, ali kroz njegovo pripovijedanje prelaze u mitske ličnosti, život i stradanje im se pretvaraju u legendu, koja na kraju biva mnogo starija od njih, starija od svijeta iz kojeg su potekli.

Makar Čudra je figura pripovjedača, jednog od najfascinantnijih u našim čitateljskim iskustvima. O sebi on ne govori ništa, ili skoro ništa, ali u način na koji priča upisani su njegov karakter i biografija. U tom je načinu sudbina Makar Čudre. Oni koji umiju ispripovijedati priču koja je veća od njih samih jedini bi se i trebali baviti pričanjem. Samo bi se to njihovo trebalo zvati pričom, a sve drugo usputno je brbljanje i blebetanje nedoraslog svijeta. Takvi kakav je Makar Čudra čovječanstvu određuju mjeru.

Umjesto da sam pokuša ispričati cigansku priču, Maksim Gorki taj je zadatak prepustio Makar Čudri, dakle junaku svoje imaginacije. A Makar je i sam Ciganin, on neće slagati ni izmisliti, niti će potvoriti Cigane da su nešto što u zbilji nisu. Ako pisac i ne zna kako izbliza izgleda svijet tih ljudi, njegov će lik to sigurno znati.

A ono što mu je ispričao Makar Čudra, i što je tema jedne velike ljubavne priče u ovoj posve neljubavnoj priči, niti je kič, niti je folklorizacija romske zajednice zasnovana na bjelačkoj predodžbi o romantici, ljepoti i fatalizmu ciganskog života. Međutim, osamdesetak godina nakon što je Maksim Gorki napisao priču iz koje se rodio Makar Čudra, prema motivima njegove priče snimljen je film “Cigani lete u nebo” o lijepoj Radi i o sitnom lopovu i avanturistu Zobaru, koji će sredinom sedamdesetih postati svjetski hit i najveći izvozni proiz­vod sovjetske filmske industrije, ali i najznačajniji sovjetski prilog folklorizaciji ciganskoga života. “Cigani lete u nebo” primjer je najgorega, upravo besmrtnog kiča, koji ne ostaje u svojoj epohi - kao što se to s kičem inače dogodi, nego živi i danas, i ne samo da je nadživio epohu, nego je nadživio i državu i ideologiju u kojoj je nastao.

Nama te ispripovijedane istine koja se ne bi mogla pretvoriti u laž. Dovoljno je da ista pripovijest bude ponovo izgovorena, a da glas koji je izgovara u nju ne vjeruje. Ili ima naopake motive za priču. Ili priča priču koja nije njegova. A ni svaki Ciganin nije Makar Čudra.