PIŠE ŽELJKO IVANJEK Gdje je stao Danilo Kiš u 'Času anatomije', tamo je Jergović nastavio

U paraboli što je sačinjavaju dva naslova – stariji “Sarajevski Marlboro” (Durieux, 1994) i najnoviji Sarajevo, plan grada – knjiga prva (Fraktura, 2015) – sadržan je zasadašnji književni opus Miljenka Jergovića (r. 1966), od 30-ak knjiga. Zaslužio je gotovo sve književne nagrade na južnoslavenskom jugu, i ne samo na njemu, uključujući hrvatske (posljednja je bila crnogorska, Njegoševa). I to bez obzira na žanr: romaneskni, pripovjedački, esejistički, pjesnički, kritički ili umjetničko-novinarski (termin A. G. Matoša).

Gradovi i talozi iskustva

Sam je okrstio “Sarajevo”, na jednom njegovu mjestu, kao roman, a posredno ga odredio nenaslovljenom i nepotpisanom bilješkom: “Posljednjih godina bavi se istraživanjem odnosa dokumentarne stvarnosti i fikcije”. Ta bi rečenica mogla biti međašnja parola u Jergovićevoj radnoj sobi, jer je posljedica istoga istraživanja bila i ranija zbirka pjesama “Hauzmajstor Šulc” (2001):

“Iako o njemu nisam mnogo znao, napisao sam o hauzmajstoru Šulcu knjigu pjesama. Bio sam njime impresioniran, nakon što ga više nije bilo. A tebi je bilo sasvim obično uz njega živjeti“ (str. 18). I ostalim referencama na vlastiti opus – na romane “Rod” ili “Gloria in excelsis” – Jergović naglašava njihove stvarnosne izvore ili točke. A spomenutim drugim licem jednine - “ti” – ovdje opisuje mladoga sebe, mladenački, sarajevski “sloj” svoje osobnosti. Njemu su gradovi, kao i ljudi s potonjim likovima, građeni baš na različitim “talozima iskustva”, u svojevrsnom kontrapunktu.

Cijepne podloge

Na više mjesta, pripovjedač “Sarajeva” u prvom licu – a njega ne treba brkati s građaninom piscem - ističe nepouzdanost građe s kojom raspolaže, bez obzira je li ona pisano-dokumentirana, ili usmena. Odnosno, naglašava kako je nepouzdanost udio prošlosti i povijesti a ne njegova izbora, ili želje da se bude nepouzdani pripovjedač. Preuzimajući građu o gradu i njegovim stanovnicima Jergović je provjerava, ali ujedno i istovremeno naglašava da mu je sasvim svejedno je li nečiji brk stvarnosan ili maštonosan. Pa ako je nepostojeć (brk) a njemu potreban, uzimlje ga zdravo za gotovo i bez mistifikacije nastavlja - pripovijedati.

Čitaocu otkriva: “Nemam plan Sarajeva, ničemu mi više ne bi koristio (...) (str. 20)”. Ili, drugim riječima: “Ulice iz romana, iz pripovijetki, eseja i narativne građe, od kojih je sačinjen ovaj plan grada, ne poklapaju se s ulicama stvarnoga grada (220).” Ovo je “Sarajevo” samo njegovo, ili kako piše: “Sarajevo je u knjizi koje više nema, i u sjećanjima ljudi kojih više nema (227).” Cijepne podloge (termin I. Slamniga) Jergovićeve književne građe jesu i mogu biti svakovrsne i raznorodne - od Telefonskog imenika grada Sarajeva za 1941, preko Spomenice Prve gimnazije, kakvog Almanaha, Nonine priče, pa do knjige “Ulice i trgovi Sarajeva” (1973) Alije Bejtića.

Žute stranice

Njihova je svrha jedna: pomoći pripovijedanju, krhkoj memoriji pisca, kroničara izgubljene kolektivne i vlastite memorije pred ništavilom. Ma kako dokumentirana, propadljiva stvarnost postoji samo zbog pisca i njegove pripovijesti – kojoj je povijest dio, a ne obratno. A Jergović joj se odužio pripovjedačkom vještinom. Slikovit je primjer toga posljednji dio “Sarajeva” (od str. 361-468) otisnut na žutome papiru. (U ostatku djela papir je bijel.) A odnosi se na navedeni Telefonski imenik. Naime, da je baš htio, pisac je mogao još poneke stranice “pofarbati”, prokazujući svoje pripovjedačke izvore, zapravo raspon, spektrom boja.

Jergović spominje i grad u kome je pokušao živjeti nakon odlaska iz ratnog Sarajeva - Zagreb, kako bi se danas, naposljetku, povukao na - selo. To što je od Zagrepčana doživio, kako bilježi u “Sarajevu”, mali je dio njegova “taloga gorkog iskustva”. U “našem” gradu osjećao se loše i napadnuto zbog toga što piše ili misli, zbog uskraćenog prava na Drugo. Evo, kako se sjetio “žene”, odnosno sarajevske kućne pomoćnice Blaženke: “Vidio sam njenu bijelu prozirnu kožu, križ oko vrata, i onaj njen prijekorni pogled, bezbroj puta sam ga na sebi osjetio dok bi me po zagrebački(m) ulicama šibali prepoznavajući pogledi žena, koje su u meni vidjele antikrista, bezbožnika, Jugoslavena, samog Nečastivog (str. 309)“.

Dakako, ova upadica ne ugrožava pripovjedačku epizodu o gospođi Blaženki i njenom nesretnom sinu, ali je čini, ako ništa više, drugačijom. U ovoj ili nekoj sličnoj “samoobrani” Jergovićeva naracija gubi, inače, uspostavljenu ravnotežu, i služi se polemičkom žaokom umjetničkog novinara: “Koliko bi se hrvatskih katoličkih ruku i stražnjica moglo danas oprati sapunima načinjenim od jasenovačkih logoraša? (222)”. Premda su mu društveno-politički stavovi poznati iz novinskih kolumni, Jergović smatra da moraju postati dijelom njegova umjetničkog djela. Ako može historija, zašto ne i politika. Baš takvi, rijetki “ispadi” iz majstorske narativne kolotečine Jergovićev su potpuni izbor, da ne velim biljeg.

Renesansna težnja

U već citiranoj bilješki naglašava se da Jergović “ne pripada nikome i ničemu”. A to me podsjeća – čovjek kakvim se knjižno predstavlja - na lik s nadimkom Bezdomni. Takva piščeva samosvjesna pozicija, a kakva se ispovijeda u predmetnutom romanu, u “Sarajevu, planu grada” posljedica je nužde a ne izbora. Slobodan od svih i od svega, odnosno pojedinoga i pojedinih, Jergović im je istovremeno a paradoksalno – rob.

Razumije se, silom prilika, ne samo ratnih, Sarajevo je postalo drugi grad od onoga koga “ti” poznaješ, i odbijaš ga prihvatiti, i to uz blagotvornu pomoć umijeća pripovijedanja. Jučerašnji dječak a aktualni pisac Jergović našao se, tako, među živućim čuvarima njegova jezika i multikulturalnosti. Težnja mu je donekle renesansna, i upućena na nepoznatu adresu, pred kojom zagovara mir i dobro. Jer, “Sarajevo” je takvo djelo koje može stvoriti nove adrese.

Piščev moralistički idealizam ne mari za sitnosopstveničko politikantstvo i krvavo protokapitalističko građanstvo. Zanima ga raja koja ga omogućuje. Napokon, “mog” Jergovića raspoznajem izvan spomenutih perspektiva, okrenutog Blaženkinom sinu, Bejtiću i Rejcima.