SJENA SVIJETA

POGLED U MRAČNI SVIJET TOKOVA NOVCA Velikima se baš ništa ne može dogoditi: njihove firme propadaju, ali oni idu dalje, u nove poslove

Kada bi se željelo sažeti aktualnu medijsku predodžbu svijeta, trebalo bi govoriti o hedge fondovima, konzultantskim tvrtkama i mračnoj, krvavoj boji novca. To su, otprilike, sastojci od kojih je mlađi izraelski pisac Nir Baram (r. 1976) sklopio roman “Sjena svijeta”, a koji se, doista, zbiva posvuda u svijetu suvremenosti.

U središte romana jest Jeruzalem, pa potom New York, La Paz u Boliviji, Kinshasa u Kongu, London, pa Irska itd. Ono što spaja ova udaljena i različita mjesta jesu tokovi novca, odnosno itinerariji suvremenih milijunaša i političko-poslovnih savjetnika, koji prvima povećavaju zaradu, da bi je ostvarili za se.

U spomenute gradove ili dijelove svijeta putuju radnici konzultantske tvrtke MSV (Mayo - Steinbeck - Vanderslice), koji godinama rade na političkim kampanjama, kako predsjedničkim, tako senatorskim i kongresmanskim. Veliki su svjetski putnici, jednako tako, suradnici hedge fonda obitelji Broockman, točnije najmlađeg Michaela. A nit poveznica među njima i uopće vladajućim silama svijeta jest jedan mladić iz Jeruzalema, Gabriel Mancur.

Iz apsurdnog, kafkijanskog zanimanja svog oca - koji je ispraćao terminalno bolesne osobe na posljednje putovanje i po njihovoj im volji sastavljao životopise - Gabriel je došao do još unosnijeg posla, postao je, naime, savjetnik Židovske fondacije za demokraciju u Jeruzalemu. Iza ove fondacije stoji spomenuti Michael Broockman, koji nastoji novčarstvo protegnuti na dobrotvorstvo. (Njegova je oca otac Mancur, točnije: Mansur, ispratio u smrt. Pa je, tako, sin došao do zanimanja i poziva.)

Nasuprot pobrojanim srodnim dušama, po kapitalu i moći, stoje pripadnici buntovničke mladosti, koja zahvaljujući internetu sprema “trajk milijarde 11. 11.” Njena londonska jezgra došla je na glas kada je demolirala jednu izložbu u British Museumu. A podršku dobiva sa svih strana, u čemu ima odjeka pobune protiv Svjetske trgovinske organizacije (WTO) u Seattleu iz davne 1999. Baram je spominje u knjizi, baš kao što pišući o fiktivnom hedge fondu “mora” spomenuti Georgea Sorosa. Jer, piscu je presudno da njegovo djelo fikcije bude oslonjeno na plutajuće, medijske stvarnosti.

Pripovjedački “problem” bio je kako spojiti nosioce globalnog financijsko-političkog poretka i njegove protivnike, mladež, koja o sebi piše koristeći množinsku zamjenicu “mi”. Rješenje je jednostavno: bit će to otpušteni savjetnik MSV-a, odnosno više predsjednika, senatora i drugih političkih moćnika (Daniel Kay). On se “iz osvete” prebacio na stranu mladeži i “pro bono” svjetovao njene štrajkačke ideje. Upravo je Kay bio onaj koji je doprinio tome da se dozna kako je krvavi novac s granice Konga i Ruande, ali isto tako s granice genocida, a dobiven za izraelske puške, obogatio sve aktante romana; dakle, Broockmanov fond, MSV te izraelske savjetnike na čelu s Mancurom.

(Mladi prosvjednici širom svijeta snimali su izjave lokalnih moćnika, u kojima oni razotkrivaju da su urote i obmane dobar trag velikog bogatstva. Legalnost uopće nije problem i vlast nikada ne pita za boju novca kad joj je potreban za samoodržanje. (Usput, u romanu ima Srbije, ali nema Hrvatske.) Rijetki su uglednici iza kojih ne stoji jedna nemoralna, vrlo često neljudska priča.)

Tri različite naracije prate Gabriela Mancura, tvrtku MSV i skupinu londonskih pobunjenika doprinoseći živom ritmu radnje. A pisac se pritom koristi “žanrom” e-maila između partnera spomenute tvrtke, da bi sažeo i ubrzao radnju. Knjigom defiliraju bezbrojna imena državnika, političara, pisaca i drugih, koja doprinose njenoj aktualnosti. No, što se, zapravo, događa na kraju? Ne mogu ga ispričati zato što pisac računa s iznenađenjima i katarzom raspleta.

Pouka je jednostavna. Kad propadne jedna konzultantska tvrtka, pojavljuje se druga. Ideje i ideologije su manje važne, važan je jedino profit. Ako “mali” Gabriel ima milijune na Kajmanskom otočju, kakve svote imaju velike ribe? Velikima se baš ništa ne može dogoditi: njihove firme propadaju, ali oni idu dalje, u nove poslove i u mirovinu.

Pogubno je samo to što svijetu kapitalizma nema spasa, sudi li se po Niru Baramu. Propast jednog hedge fonda podrazumijeva nastanak drugog, a poslije aktualnog “štrajka milijarde” sljeduje idući. Novi heroj, Julian ili tko drugi. Kao da se ništa ne mijenja, samo naraštaj živućih. Ako je John Barth svojedobno proglasio književnost iscrpljenja, Baram opisuje društvo ekonomskog iscrpljenja, u kome više nitko nema nikakve ideje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 22:42