Portal Besplatne elektroničke knjige slavi 20 godina i ima 20 naslova suvremene hrvatske poezije

Besplatne elektroničke knjige (BEK) Društva za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) ovih dana slave punih dvadeset godina kontinuiranog rada. Tim povodom čitateljima poklanjaju dvadeset besplatnih pjesničkih naslova suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika.

U doba kad su krenuli temeljna hipoteza pokretača Besplatnih knjiga bila je da recepcijski život knjige može biti puno dulji od njezina komercijalnog života te da komercijalno nakladništvo treba nadopuniti komplementarnim nekomercijalnim nakladničko-distribucijskim platformama kako bi se ostvario puni potencijal recepcijskog života knjige. To se pokazalo točnim, a sve prednosti besplatne online distribucije književnih naslova neočekivano su postale posve vidljive tijekom pandemijskog „zaključavanja“ kada je pristup tiskanim knjigama postao otežan ili čak nemoguć, zbog ograničenja u radu knjižara i knjižnica. U to je doba čitanje i preuzimanje BEK-ovih naslova zabilježilo nagli četverostruki porast, tijekom ta dva mjeseca imali su isti broj korisnika kao i tijekom 2016. i 2017. godine zajedno.

U pjesničkom bloku objavljeno je dvadeset naslova suvremene hrvatske poezije, od toga ih je osam nagrađivano: „U polutami predgrađa“ Krešimira Bagića, „Metakmorfoze“ Alena Brleka, „Uzbrdo“ Ane Brnardić, „Pred gradom su kosci“ Gorana Čolakhodžića, „Heretik na 10 načina“ Tomislava Domovića, „Psiho, ptice“ Tihomira Dunđerovića, „Doba bršljana“ Davora Ivankovca, „Kafkin nož“ Dorte Jagić, „Sve jedno“ Zvjezdane Jembrih, „Ne poklanjaj srce divljim stvorovima“ Kristine Kegljen, „Čitanka“ Miroslava Kirina, „Slavlje na pučini“ Ljube Lozančić, „Sjene sjemenki“ Neve Lukić, „Disco inferno“ Romea Mihaljevića, „X“ Želimira Periša, „Bolest je sve uljepšala“ Marijane Radmilović, „Projekt Poljska“ Ivana Šamije, „Druga strana zrcala“ Andriane Škunce, „Svanuće“ Darije Žilić te „Vodostaj vrtoglavice“ Ivane Žužul.

„U polutami predgrađa“ zbirka je koja nosi temeljne kodove prepoznatljive Bagićeve poetike: izrazita jezičnost i povjerenje u Riječ, zdrava sumnja, doticaj stvarnosnosti, slamnigovsku igrivost i eruditivnost, dosluh i sa suvremenošću i s tradicijom. Od ravničarskih i planinskih krajolika, oniričkih i stvarnih, do suburbanih pejzaža i neizbježne Dubrave, Bagićev subjekt nas lucidnim i (auto)ironičnim, pa i ritualnim iskazima uvlači u svoj svijet, zatravljuje i s lakoćom zadržava do samoga kraja.

„Metakmorfoze“ Alena Brleka zbirka su kraćih, jezgrovitih lirskih pjesama, koje unatoč tome zapanjuju svojom slojevitošću i bogatstvom tematsko-motivskih rukavaca koje otvaraju iz stranice u stranicu. Autor svojim prvijencem produbljuje puteve nove metaforičnosti u domaćem pjesničkom polju i daje jedan od impresivnijih prvijenaca unazad više godina.

Pjesme iz zbirke „Uzbrdo“ još jednom pokazuju snagu pjesničke imaginacije Ane Brnardić – zadržavaju sada već prepoznatljive značajke njezina stila, ali istovremeno pronalaze nove pozicije promatranja, govorenja i zamišljanja. Ukratko, riječ je o pjesnikinji koja svakom novom knjigom otkriva prostore o čijem postojanju nismo ni slutili.

Čolakhodžićevu zbirku „Pred gradom su kosci“ možemo čitati kao intimnu studiju vremena i prostora koja, prizivajući posljedice militantne politike i ekološke katastrofe, funkcionira kao fantazmagorično upozorenje, u čijem je tonu i sam naslov. Riječ je o zakučastoj knjizi koja ostvaruje dojam zagonetke, a mnogobrojnim tekstualnim signalima autor nas upozorava kako je druga knjiga neodvojiva od njegova sjajna prvijenca.

Domovićeva poezija u zbirci „Heretik na 10 načina“ obilježena je osebujnim idiomom i ispovjednošću govora iz prvoga lica otpočetka čvrsto u dijalogu sa zbiljom i prema njoj uspostavlja zaigran afirmativan, vitalistički odnos, osobito kad je riječ o ljubavno-erotskoj tematici, ali i jasan kritičko-ironijski odnos, bez obzira je li riječ o nerijetko teško opisivu iskustvu odrastanja ili pak pokušaju detekcije bliže i šire društvene sfere krajem osamdesetih, već dobrano premrežene sociopolitičkim i medijskim iskustvima.

Dunđerović u svom izvrsnom prvijencu naslovljenom „Psiho, ptice“ otvara cijeli niz tada, a i danas aktualnih tematika i pjesničkih preokupacija, od zavičajnog i pejzažnog kolorita, ratne i poratne stvarnosti i socijalnog konteksta, pa do intimističkih zapisa, s bogatim intertekstnim popkulturnim, medijskim i neotradicijskim nanosima.

Imaginarij „Doba bršljana“ Davora Ivankovca usidren je u ravnici, preciznije onoj slavonskoj i baranjskoj, onakvoj kakva se ukazuje nakon više od četvrt stoljeća ratnog i poratnog pustošenja. Riječ je o predjelima temeljito ispranima od pitoresknog šarma panonskog života kakav se još uvijek povremeno može pričiniti autsajderu: opjevanim pejzažima dominiraju vjetar, sablasno klopotanje vlakova, lavež pasa i zvonjava crkvenih zvona, bodljikave žice, ograde, napuštene ili zapuštene kuće, te dakako sveprisutni bršljan, paprat i mahovina.

Iako Dorta Jagić već duže vrijeme našoj književnoj sceni nudi „jedan posve osobit nadrealistički svijet“, njezina knjiga pjesama, koja nosi naslov „Kafkin nož“, najbolje pokazuje u kojem se smjeru razvija suvremena poezija – unatoč raznolikosti i potvrđenoj „radikalnoj neusustavljivosti“, može se primijetiti tendencija približavanja prozi, ne samo ritmom nego i narativnošću.

U pjesmama Zvjezdane Jembrih u zbirci „Sve jedno“ osjeća se snažna autorska kontrola izrečenoga, redukcija poetskoga govora na pročišćena iskustva i minimalistički izraz. Zanimljivo je da autorica pokazuje kako je s tek nekoliko slika iz stvarnosti i njihovim misaonim pounutrenjem moguće postići znatno dublje disanje poetske strukture nego što to čine mnogi današnji pjesnici koji su zapravo posve nadvladani stvarnošću koju opisuju.

Zbirka Kristine Kegljen „Ne poklanjaj srce divljim stvorovima“ jedna je od prvih dobitnica nagrade Na vrh jezika i jedna od knjiga koju, nakon nestanka njezina kultnog izdavača, doista vrijedi poslati u drugi život u elektroničkom formatu. Zbog svoje je prve dvije zbirke autorica nekoliko godina bila na prvoj liniji mlade hrvatske poezije, uvrštena je u zbornik Marka Pogačara „Jer mi smo mnogi“ iz 2011., kao i u jubilarnu antologiju „Hrvatska mlada lirika 2014“. Riječ je ljubavnoj poeziji koja vidno uživa u jeziku i slobodi koju on nudi, a koja često bolje tješi i pruža jednako važnu katarzu kao i bolni padovi u suživot(u) s drugim.

Izvrstan način da se čitatelj upozna s novijim pismom hvaljenoga pisca i prije svega pjesnika Miroslava Kirina njegova je „Čitanka“ – izbor tekstova koji je sastavio sam autor, a koji obuhvaća njegova ponajbolja pjesnička ostvarenja od 2004. naovamo. Ova „autoantologija“ sažima svu osebujnost i karakterističnost njegova stila, a Kirinove pjesme svojom će vedrinom i inteligencijom zasigurno oduševiti brojne čitatelje.

Još jedna rana dobitnica nagrade Na vrh jezika je Ljuba Lozančić, čija je nagrađena zbirka pjesama „Slavlje na pučini“ dobar primjer stila hrvatske poezije s početka tisućljeća, a osobitost stječe miješanjem ispovjednih i gotovo nadrealističkih kvaliteta, dok djeluje kao intiman govor, diskretno povjeravanje umotano u jezičnu i slikovnu igru: ranjivo i začuđujuće, rezignirano i ironično – i utoliko može podsjetiti na radove Sonje Manojlović iz istog razdoblja.

„Disco inferno“ Romea Mihaljevića zbirka je kratkih proznolirskih zapisa naglašenog intimističkog pisma, kojom je Mihaljević nastavio i motivski razvio neke od uočljivijih smjernica dotadašnjeg pjesničkog opusa. Riječ je o unikatnom poetskom tkanju prožetom tjelesnom, pejzažnom i medijskom osjetljivošću – iskustvima koja se umrežavaju i sastaju u hipersenzibilnom lirskom protagonistu, promatraču i snimatelju unutarnjeg, ali izvanjskog svijeta.

Zbirka „Sjene sjemenki“ Neve Lukić konceptualno je promišljena i dorađena knjiga koja privlači svojom stilskom redukcijom, jezičnom građom, bjelinama i pauzama, bogatom metaforikom, impresivnim, fantazmagoričnim slikama, upravo izrazitim osjećajem za vizualno, ali na tematskom planu i jezično, pa čak bi se moglo reći i pred-jezično i post-jezično. „Sjene sjemenki“ propituju komunikacijsku i umjetničku ulogu jezika, njegove ontološke temelje, ali i sasvim zemaljsku jezičnu kakofoniju planetarne civilizacije.

Periševa poezija u zbirki „X“ bitničkih je korijena i tendencija i kao takva pozicionirala se u domaćoj neorealističkoj tradiciji pjesničkog angažmana, poetike dosjetke, erotizma i provokacije. Ipak, i pored dominantne stvarnosne, nerijetko narativne deskripcije, ne manjka ni začudnih lirskih elemenata i jezgrovitih iskaza svojstvenih jezičnim poetikama, a koje ćemo na autorovu preporuku izvikivati, šaptati ili mrmljati – već kako i tekst i okolnosti zahtijevaju.

„Bolest je sve uljepšala“ kultna je zbirka poezije Marijane Radmilović, koja ju je pet godina nakon jednako briljantnog prvijenca „Portreti nepoznatih žena“ stavila u sam vrh hrvatskoga pjesništva početka dvadeset i prvog stoljeća. U vrijeme dominiranja tzv. stvarnosnih poetika, poezija Marijane Radmilović održala je kontinuitet s poetikama iskustva jezika i iskustva „jezika tijela“, ujedno i anticipiravši smjerove koji će se danas nazivati „feminističkom poezijom“, „poezijom iskustva tjelesnosti“ ili pak poezijom „povratka metafori“.

„Projekt Poljska“ Ivana Šamije zbirka je pjesama u prozi brižljivo osmišljenog i provedenog koncepta, koja na sadržajnom planu nudi rijetko viđenu koncentriranost na „lirsku priču“, na konstrukciju vrta/svijeta, privatne imaginarne Poljske, kao prostora svih događanja unutar i uokolo lirskoga subjekta. Šamijina Poljska fascinantan je poetski svijet koji će svojom atmosferom i mnogoznačnošću zatraviti čitatelja i trajno ga uvući u svoju bogatu simboliku.

Andriana Škunca jedna je od rijetkih pjesnikinja našeg jezika s mogućnostima dostojnog i dostojanstvenog korištenja konkretne evokacije. Pravo i pokriće za to stekla je upravo svjesnim uzmicanjem od denotativnih krajnosti i inzistiranjem na tvarnosti samog teksta, koji ne opisuje niti prepisuje već koristi sve slojeve – makar išarane, prebrisane, precrtane ili prekrižene – riječi.

Čitajući Dariju Žilić u zbirci „Svanuće“, bez obzira piše li o odlasku na „plac“, padu s bicikla, šest junećih šnicli ili završetku rata, doživljava se ono što poezija u svojoj srži jest – suptilna osjećajnost, oko za sitnice i priče skrivene u njima, hrabrost u emotivnosti i iznošenju intime, pjesnički nerv za druge i društvenu zbilju, nepretenciozna intelektualna podloga, fina refleksija, stilizirana tuga i nenaporna sjeta.

Fragmentarnost, slikovitost, začudna metaforičnost, odmak od dominantnih stvarnosnih tendencija karakteristike su „Vodostaja vrtoglavice“ Ivane Žužul. Kako i naslov sugerira, to je poezija motivskog bogatstva na trenutak zaustavljenog u vlastitoj vrtnji, izmjeni perspektiva, dijaloga i poslanica upućenih inicijalno naznačenim adresatima, ali prije svega čitatelju kojega od prvoga retka uvlači u vlastiti svijet riječima: Tebi šapćem…