'Postoji neka mala šansa da ću napisati nešto što će trajati dulje od mene'

Hodimo Marulićevim trgom, sunce sja, Zagreb sja, i zgodan je momak Kristian, ali mi smo, naravno, u poslu: tražimo miran kafić za intervju. U Zagrebu, u jedan popodne? Je... Sjest ćemo bilo gdje, samo da se pozdravimo s Ines Carović, asistenticom na fonetici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nalijeće na nas biciklom, baš se vraća iz ZeKaeMa, gdje pazi da međimurski jezik u predstavi po romanu Kristiana Novaka “Črna mati zemla” bude baš pravi međimurski… Ansambl je velik, mora međimurskom naučiti i one iz Dalmatinske zagore, i Dubrovnika, i Zagreba.

Najkraće: ako je uopće moguće da neki hrvatski pisac doživi svoj The moment, onda ga upravo proživljava Kristian Novak. Uz to što piše scenarij za film po istom romanu, krajem prošle godine izišao mu je treći roman, “Ciganin, ali najljepši”, Novaka zasipaju superlativne kritike i obavija čitateljska pažnja. Profesor je na kroatistici na Filozofskom fakultetu Rijeci.

Slušate li inače narodnjake, ili ste “Ciganin sam, al’ najlepši” čuli baš taj jedan jedini fatalni put?

- Upoznajte me s osobom koja je odrasla u Hrvatskoj a da nikad nije čula narodnjake, molim vas…

Je, sve nas put nanese… ja sam slušala Marinka Rokvića, oko dva ujutro, u nekom kafiću na putu prema Krapini. Napisala sam o tome priču od dvije kartice. Dvije - ali najbolje.

- Toga ni ja ne znam… Morat ću ga zaguglati.

Moram reći da su samo osobe s istančanim smislom za književnost imale razumijevanja za taj moj izlet. Gdje ste vi čuli Ljubu Aličića i njegova Ciganina?

- Pjevao je to jedan jako zgodan Bosanac, u reality showu, slučajno smo ga gledali supruga i ja, i taj me tekst dotaknuo. Zašto “Ciganin, ali najljepši?”, a ne “Ciganin, i to najljepši” ili “Ciganin, i najljepši među njima”? Zašto “ali”? Jezik reflektira odnos većinskog društva prema toj nacionalnoj manjini. Bila je to dobra referentna točka za početak.

Teško je vjerovati da je cijela knjiga od 400 stranica izišla iz tog naslova.

- Naslov jest doista bio u početku, ali svi elementi priče su sa mnom od djetinjstva. I taj migracijski problem, iako se u hrvatskim medijima počelo o tome govoriti sa sirijskim slučajem i velikim izbjegličkim valom, svjedok sam kako od 1995. nadalje imamo stalno trasu ljudi koji u potrazi za srećom bježe na Zapad. I s druge, strane odnos Roma i neromskog stanovništva, u Međimurju baš jedna od velikih tema. Ništa nije nasilno sjelo u knjigu, jer veliki izbjeglički val je došao kad sam ja već godinu dana radio na knjizi.

Puno ste istraživali. Čula sam da ste imali 600 kartica researcha.

- Osamsto.

?!

- Dva su velika “seta” u koja sam morao ući. Motive, čežnje, potrebe čovjeka koji s Bliskog istoka bježi na Zapad. Zašto ne iz Afrike… daj ga znaj. Intuicija. S druge strane, kontekst u kojem živi romska zajednica. Selo u kojem sam živio do devetnaeste godine jako je blizu dvama romskim naseljima, mislio sam, lako ću ja to…

Ulazili ste u romska naselja, razgovarali?

- A, ne. Nema tu puno ulazaka. Većinsko stanovništvo jako je zatvoreno prema Romima, a romska su naselja zatvorena prema “bijelima”…

Pa ste, što?

- Nalazio sam se s informatorima. Odmah sam shvatio da ne bih ništa postigao kucajući od vrata do vrata… “e, ja pišem knjigu o tome i tome, pa bih malo pričao o tome kako je teško biti Rom”… mislim da bih tu odmah dobio odbijenicu. A i informatori koji su bili otvoreniji istaknuli su da ih se nigdje ne spominje.

I, vjerojatno, puno čitanja, dokumentaraca.

- To mi je bilo prvo. Isabel Fonseca je autorica sjajne knjige o Romima, “Pokopajte me uspravno”. Živjela je s njima u Albaniji, a njena knjiga došla je do mene oko sredine istraživanja. Oboma nam je bila zanimljiva raslojenost unutar samog romskog društva, recimo, blizu ceste žive imućniji, tu je infrastruktura, automobili, velike kuće… pa sve siromašniji, a duboko unutra je teška bijeda.

I mi sad razgovaramo na način na koji se događa i recepcija same knjige, o društvenom, političkom, socijalnom momentu. Ali meni je ljubavna priča Međimurke i Roma jako zanimljiva. Tim više što su njih oboje u nekom…

- Stanju izopćenosti?

To svakako, ignoriraju ih i ismijavaju vlastite zajednice. Ali su i na dvostruk način u transgresivnom odnosu. Jedan je nacionalni, drugi dobni. Milena je dvostruko starija od Sandija, dvadeset godina. Recimo da znamo zašto je to bilo potrebno Stendhalu, s Madame de Rênal i Julienom Sorelom, ili Flaubertu, da ne govorimo o Elfriedi Jelinek i njenoj “Pijanistici” ili “Požudi”, ili Llosinoj “Pohvali pomajci”…

- Zanimljivo. Nisam razmišljao o tome konkretno… Ništa bez ljubavi, očito, kod mene. U svim tekstovima koje sam dosad napisao ima i ljubavi i nasilja. Netko će možda reći da to radim da privučem čitatelje, jer ja zapravo pričam priču o drugim stvarima, ali ne, nisu oni tu da bih cijelu tu smjesu učinio vrckavijom, nego mi se čini da ništa ne zaljulja temelje neke zajednice toliko kao eksplicitan čin ljubavi, bilo kakve, i eksplicitan čin nasilja. Kad se to dogodi, vidi se koliko se zajednica “usuče” u sebe i koliko postane postane agresivna. Ljubav i nasilje čini da se razotkriju ne samo ljudi koji su direktno, nego i indirektno uključeni. To je meni glavno pitanje: kako zajednica reagira kad joj se zaljuljaju temelji.

Kako su Međimurci reagirali na vaš roman, ili oba romana?

- Shvatili su. Ne prokazujem nas Međimurce kao da smo rednecksi, to razotkrivanje se dogodi svakoj zajednici. E sad… tražio sam likove koji su otpali od čvrste strukture svoje zajednice. To nije mogla biti mlada cura, zato što ona nema što izgubiti jer praktički ništa nije ni imala. Milena u romanu imala je neki svoj građanski život, poslije se vidi da je u njemu bila duboko nesretna, i pala je.

Žena s prošlošću, muškarac s budućnošću.

- Tako je, da. Sad prvi put ove riječi izgovaram, jer Milena je zaista duboko intuitivno tako nastala, analiziram praktički svoj postupak ad hoc. Tako se poklopilo i vodilo priču kamo sam je htio odvesti.

Imate veliku sposobnost ne unositi bilo kakvu estetizaciju, glamurizaciju ni u milje, ni u likove. Recimo, ni Milenu niste prikazali kao neku jako lijepu ženu.

- Nije ni Sandi neka ekstaza! Iako je njoj najljepši. To je bitno, ona u njemu vidi ljepotu. Njena ljepota nije vidljiva na prvu, ali naravno da ona ima svoj seksepil, privlačnost, eros. Ne želim prikazivati likove koji kao da su ispali iz magazina. Recimo, htio sam prikazati kako se dvoje ružnih ljudi voli, nije li to zanimljivo?

Nisu ružni! Ali, zašto je ta ljubavna priča ostala zabačena u odnosu na političku, socijalnu? Imam osjećaj da je kritičarima i kolumnistima tako lakše, drndaju stalno po istom. Kao da u hrvatskoj književnosti ljubavnih priča ima napretek.

- Nemam pojma… ali da, malo je ljubavnih priča. Čak u zadnje vrijeme i bilo kakve emocije. Iako ima puno produkcije koja govori o “ja”, dakle refleksivne, a u svemu tome malo je emocije. Zašto? Pa, stvaramo iz konteksta, k tome, izvlačimo iz suvremenih tekstova inspiracije za svoje tekstove, pa je to možda nekakav zeitgeist… Nekakva nepisana pravila koja su nametnuta autorima a da nisu ni svjesni toga.

Imate stvarno lijepih scena. Kad Milena Sandiju prva poljubi dlan, onaj “jastučić” pod palcem, ili kad joj ne smeta što on, dok jede, u jednoj ruci drži žlicu, a u drugoj stišće komad kruha…

- Jednom ću napisati ljubavni roman, definitivno. Ali stvar je u tome što i tu, ako zagrebeš dovoljno duboko, opet nagaziš na društvo, politiku.

Točno. Ima li u romanu autobiografskih elemenata?

- Ima, u svemu što smo napisali ikad, čak i u znanstvenom djelu. Kod mene najviše u “Črnoj mati zemli”, gdje sam stvarno eksploatirao i osobnu i obiteljsku povijest, ali ima je i u ovoj, čak i u onom zločestom oportunistu policajcu!

Jeste li nekad upoznali neku Romkinju koja vam se svidjela?

- Pa slušajte, ja sam oženjen čovjek…

Mislim, dok ste živjeli između dva romska sela, u Međimurju. Niste se oženili s 15 godina.

- Ne. Jednostavno kao da te nešto priječi da osjetiš eros prema Njima. Ali to ne proizlazi iz samog čovjeka, nego je poput nekog nepisanog pravila. Ovi Drugi kao da su uvijek zaraženi i moraš paziti da se ne zaraziš njima. Neovisno radi li se o Romima, ali mislim da je to uvijek slučaj kad se razvije taj neki pasivno-agresivni ili agresivni odnos: ti si Njihov, nisi više Naš. Mislim da je osjećaj pripadanja i u 2017. jako bitan, ali pokreće neke mehanizme koji ne pripadaju 21. stoljeću.

Sad smo na trusnom terenu.

- Hoću reći - može proizvesti agresivne reakcije. Ali iako osjećaj pripadanja jest jako bitan - govorim o nekakvoj nacionalnoj priči - moramo biti svjesni da smo sada tu gdje jesmo zato što smo tijekom povijesti bili otvoreni, asimilirali smo, preživjeli smo jer nismo bili otokom. To je i međimurska priča, nakon dva pomora kuge stanovništvo je planski dovođeno s područja Habsburške Monarhije. Domaće stanovništvo se pokazalo vrlo otvorenim, jer je tako i njima bilo bolje. Ali suživot uvijek zahtijeva nekakvu energiju. Tu je mislim problem s izbjeglicama s Bliskog istoka. Svima je jasno da nisu svi teroristi i nisu svi doktori, nego nama sad ta egzotika koju smo nekad gledali na televiziji, ili putovali onamo, dolazi pred vrata, i mi moramo potrošiti dosta energije da se iz svojih udobnih života otvorimo prema tome i pokušamo naći modus suživota. Ne možeš kupiti avionsku kartu za kući.

Ajmo lakše teme… pišete scenarij prema romanu “Črna mati zemla”.

- To će biti avantura. Imamo osnove, treatment, tako se to zove u filmskom jeziku, i kako smo Rok Biček, sjajni mladi slovenski redatelj, i ja upali u nešto što se zove Torino Film Lap, ove ćemo godine tri tjedna raditi sa sjajnom mentoricom na razvoju scenarija.

U ZeKaeMu priprema se kazališna predstava po istoj knjizi. Premijera - 1. aprila! Ali stvarno.

- Moram prvo reći, dramatizaciju je napravio Tomislav Zajec. Rudarski posao, odlično obavljen. Redateljicu Doru Ruždjak Podolski zapamtio sam dok sam služio civilni vojni rok i radio sa scencima u kazalištu Trešnja, nosio stvari, a uglavnom sam maljao. WC u Trešnji, to je valjda još mojih ruku djelo. Ona je radila s glumcima “Ljepoticu i zvijer” i kad me nazvala bi li ona mogla, rekao sam - pa, neću se ljutiti.

Rekli ste da vam sljedećih deset godina treba da objavite zadnju međimursku priču. Međimurska trilogija… Za što vam treba tih deset godina?

- Jedan dio je već napisan, struktura je postavljena, treba još nešto malo istražiti, a neću objaviti čisto zato što se treba stvoriti jedan odmak prema tome što se dogodilo. Dakle, temelji se na istinitim događajima, ljudi koji su sudjelovali još su živi, aktivni, prepoznat će se sigurno, ima politike… ne bih smio govoriti o tome.

Nisam očekivala da ću još od koga čuti da se obraća Andriću, kao vi, kad zaškripi inspiracija. Nije, naravno, u pitanju kvaliteta njegova pisanja, nego izvjesna nesuvremenost.

- Nemam ja iza sebe deset romana pa da mogu govoriti o ozbiljnim “ups and downs”, ali recimo da ima dana kad sam bolje ili lošije. A da bi knjigu ikad dovršio, moraš raditi svaki dan, ili što češće. Naravno da je to teško, uz djecu, obaveze na faksu… ali treba se prisiliti, pola sata barem. E sad, kad dođe dan da pišem pa brišem… onda se vraćam, ne samo Andriću, nego i Jergoviću, ti Bosanci imaju sjajan pripovjedački mot i dovoljno mi je pročitati pet stranica “Proklete avlije” da se u meni pokrenu ti sokovi, da me krene… Čitam “Prokletu avliju”, “Travničku hroniku”, “Na Drini ćupriju” u fragmentima, stalno. Andrića i Krležu svakoj generaciji kroatista usadi profesor Nemec, nije da i u drugim stvarima nije strog, ali Andrić i Krleža moraju se iščitati. I to i nije teško, ako imaš vremena.

Jeste li ga imali? U to ste vrijeme intenzivno ste trenirali karate.

- Napraviš si vrijeme. Stigneš pročitati i “Zastave”.

Za koliko vremena?

- Dvadeset dana? Tako nešto. Otišao bih na trening i poslije toga čitao. I bilo mi je zanimljivo, da.

Karate ste počeli trenirati u svom selu. To su ipak imala samo međimurska sela.

- A postojao je i nogometni klub, ali imao sam dvije lijeve… Što sam osvojio? Bio sam viceprvak Europe 2006., to je bio moj vrh. Prije toga bio sam dva puta treći na europskima, i u ekipnoj konkurenciji treći na svijetu 2002. Manje-više sam svaki turnir u Europi osvojio, ili barem medalju… bila je to bogata i lijepa karijera.

Zašto ste prestali?

- Da sam držao onu razinu rezultata iz 2006., naravno da bih išao dalje, ali nisam više mogao dograbiti medalju na europskom. Ostali turniri da, ali europsko nikako. Pomislio sam da više neću napredovati u sposobnostima tipa eksplozivne snage, brzine… Imao sam trideset godina, pa sam si rekao - sad je taj dio mog života gotov, idem pisati doktorat, pisuckati prozu…

“Podignite visoko krovnu gredu tesari…” kaže Salinger.

- Ne znam točno na koje ciljeve mislite. Sportski rezultati su mjerljivi. Ali u književnosti mi je cilj, isključivo, napraviti najbolju knjigu koju u tom trenutku mogu. Što će se s njom dogoditi, to je druga stvar. Kod sportske pobjede velika je navala adrenalina, i to traje kratko. Recimo da u književnosti imam malu šansu napraviti nešto što će trajati dulje od mene. Fakat, ovo je iskreno. Privilegij je biti autorom, ma kakva njegova pozicija u Hrvatskoj trenutno bila.

Za trenutnu situaciju u Hrvatskoj, općenito, nemate baš lijepih riječi. Smatrate da je u stanju “živčanog sloma” i da bi trebalo “smiriti” javni diskurs u državi. Ali, što to znači? Smiriš diskurs, a iznutra vrije. Pa prekipi. Pa eksplodira.

- Mi smo dobili slobodu da danas na Facebooku, ili na bilo koji način u javnom prostoru, izreknemo bilo što protiv bilo koga, predsjednice, premijera, šefa oporbe, policije… Imamo tu slobodu, ali ne znamo što bismo s njom. Krivo je miješati izljev bijesa s iskazivanjem misli. Dakle, smiriti diskurs, ne kažem da treba mijenjati teme, makar često nisu relevantne, ali naprosto - krenuti u smjeru argumentirane rasprave. Kad bacim pogled na Facebook, često mi se čini da sam totalno zagađen. I to više nisu tinejdžeri koji zagađuju, to su odrasli ljudi, visokoobrazovani, koji su toliko frustrirani trenutnim stanjem da to iskazuju govorom mržnje. Mi se moramo naučiti ophoditi s tom slobodom koja nam je dana.

I, kako bi se to provelo?

- Zgasiti internet na jedno mjesec dana, da se svi sjete što im je bitno u životu, I onda ga ponovo upaliti. I uvesti neka pravila ponašanja. Ne cenzuru. Iako, naravno da će to uvijek netko proglasiti cenzurom - onaj kome ćeš reći: nisi to tako trebao izreći.

Zgasiti internet… šala mala?

- Čini mi se da ljudi, kad napišu nešto na Facebooku, nisu svjesni da to nosi neke konzekvence. Dok, kad izgovoriš nešto uživo, odmah dobiješ reakciju i spreman si na nju. A kad napišeš nešto na Facebooku, ti si sebe olakšao, pa odeš… I poslije brojiš koliko si lajkova dobio.

Jeste li religiozni?

- Jesam. Praktični sam katolik, to je sasvim elementarno za mene, dolazim iz takve obitelji.

Onda je zbilja malo groteskno da “Črnu mati zemlu” vjerska udruga briše iz lektire, i to čini “u ime obitelji” jer da je štetna za srednjoškolce, kao i Zoran Ferić, a meni je, recimo, najveći misterij zašto je opasna Dubravka Ugrešić.

- S obzirom na diskusiju oko “Črne mati zemle”, naravno da me neki ne bi smatrali pravim katolikom, ali to je konstantan problem. Za neke nisam pravi ovo, za neke pravi ono. Naravno da ne prihvaćam dominantni narativ o katolicima koji se u javnosti vrlo često ističe.

A to je…

- Diktiraju ga pojedine udruge i pojedinici koje zbog političkog angažmana u prvi plan izvlače čak i oni mediji koji se ne slažu s njima. E, sad, iako među katolicima postoji kudikamo veći pluralizam nego što je to vidljivo, stigmu zadrtosti, netolerantnosti, homofobije i sličnog nosimo svi, zbog tretmana spomenutih u medijskom prostoru. Kad je udruga U ime obitelji proglasila moju knjigu nepodobnom - zbog opisa silovanja dječaka, o čemu sam već govorio i sve objasnio - stigle su i prijetnje. “Znam gdje živiš”, “Doći će i tvoj dan”. Postoje oni koji hoće “ćudoredniji” odgoj, možemo raspravljati o tome, u redu. Ali moraju biti svjesni da su napisali imena i prezimena ljudi koji su samim time izloženi agresiji. Ne mislim sebe uspoređivati s, recimo, novinarima Novosti kojima dođu pod prozor pa im viču “za dom spremni”, ali sam se barem nakratko uvjerio u važnost odgovornosti. Trebaju je preuzeti svi koji se misle baviti politikom. A ono je bio politički čin, nemojmo se zavaravati.