POTJEHOVA ISTINA Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, objavljena prije sto godina, i danas je jednako tužna

Bila tri brata. Djed ih slao u šumu da provjere jesu li pčele preživjele zimu, jesu li se razbudile. U šumi će svaki od njih pokazati svoj karakter. Marun je žudio za bogatstvom, a onaj tko za bogatstvom žudi, taj će ga i steći. Ljutiša je žudio za tim da bude moćan, a onaj tko za tim žudi, taj već i jest moćan. Potjeh je žudio za istinom, a onaj tko za istinom žudi, taj će biti nesretan čovjek i po njemu će ova priča biti tužna.

Ivana Brlić Mažuranić je u “Pričama iz davnine” dekonstruirala staroslavensku mitologiju. Otud šuma, pčele, Bjesovi i Bjesomar. Otud Svarožić, koji je unucima rekao istinu, a oni su istinu zaboravili, i sad idu u potragu za njom. Ustvari, jedini Potjeh traga za istinom, dok ona druga dvojica tragaju za onim što je njihova strast i želja, a što je, zapravo, mnogo lakše naći. Ivana Brlić Mažuranić da nam naslutiti kako je, zapravo, lako obogatiti se, a još je i lakše postati moćan.

Djed je imao lijepo ime. Najljepše djedovsko ime što ga djetinjstvo pamti. Zvao se Vjest. Čim su se vratili iz šume, unuci su mu, jedan po jedan, ispričali svoju priču. Kako bi koji slagao, tako bi ga zaskočio po jedan Bjes, i naselio mu se u džep. Potjeh nije lagao, pa mu Bjesovi nisu mogli ništa.

Po svemu je Potjeh trebao biti jači od svoje braće, i njegova je pobjeda trebala biti jednostavna i laka. Ali tada ne bi bilo priče. Ili ne bi bilo istine u priči. Iako će Marun i Ljutiša nakraju gorko zaplatiti svoje strasti, i njihove će im laži naleći na savjest, na kojoj, eno ih, leže i cijelo stoljeće nakon što su “Priče iz davnine” napisane, a Ivana Brlić Mažuranić napisala ih je i objavila 1916, dok je naokolo trajao rat kojem se nije naziralo kraja. Potjeh, međutim, neće vidjeti sreće ni dobra, niti će djeda Vjesta živa sresti. Između njih dvojice, između djeda i unuka, zametnula se silna melodrama, koja ne blijedi sve do danas. Niti blijedi, niti je uskisnula u sentimentalnost i patetiku. Istina do koje je Potjeh stigao sačinjena je od čiste tuge.

Ljutiša i Marun pokušali su spaliti djeda u njegovoj kolibi. Potjeha nije bilo u blizini da ga spašava, jer je otišao tražiti istinu. Je li istina toga vrijedna? Pitanje koje se postavlja u neutješnom očaju djetinjstva, kada još nismo naučili izbjegavati priče koje nemaju razrješenja, priče koje nas dovode u emocionalnu i moralnu klopku. Je li istina vrijedna toga da djed živ izgori u svojoj kolibi, na krčevini usred bukove šume, u kojoj nikoga nema osim Svarožića, njegovih Bjesova, jednoga djeda i trojice unuka?

Ali nisu to pitanja na kojima Ivana Brlić Mažuranić insistira. Niti su ona naročito važna za ovu priču - jednu od najljepših - nego je važan osjećaj koji iza priče ostaje. Važna je tuga. Sve ostalo je pripovjedačica splela oko svojih junaka u nerazrješivom moralnom, emocionalnom i značenjskom čvoru, e samo da bi se čitatelj zatekao u bezizlazu svoje tuge. Zato što je tuga plemenita i dobra. Ona stoji iznad moralnih i duhovnih razloga i pravila, kao mjera naše djetinje ljudskosti. Marun i Ljutiša su mučeni svojim grizodušjem, pa zato nikada neće biti istinski tužni. Tuga je Potjehova istina.