'PREDSMRTNI DNEVNIK' IGORA MANDIĆA Memoarsko-dnevnički zapisi obilježeni smrću

“Predsmrtni dnevnik” jest 34. knjiga pisca i književnog kritičara Igora Mandića (r. 1939), ujedno četvrta “autobiografska”, po njegovu brojanju i samoodređenju.

Objavio je 6 knjiga književnih i glazbenih kritika, 8 knjiga feljtona, 5 knjiga eseja, 6 knjiga polemika, 1 antologiju hrvatske poratne poezije i 3 knjige “varia” (“Bračna kuhinja”, 1989., besteler-kuharica sa suprugom Slavicom Mandić). Otpočetka novinarske karijere, bio je više od književnosti, zato što ju je doživljavao kao javnu stvar, veću od knjižare i rubrike kulture. Već više od pola stoljeća daje joj na značaju i važnosti širom bivše i Lijepe naše (Sloboda lajanja/ Zauzeto Hrvat, 2011).

U tom dugom vremenu suprotstavljao se svakom diktatu, bilo jednopartijskom, bilo jednonacionalnom, ostavši poslije dviju država i državno-političkih sustava samosvojan. Spadao je u svaku “bijelu knjigu”, žestok u metafori i stajalištu. Jednako se izrugivao “junacima” svakodnevice, kao i “vječnosti” poput Čajkovskog? Manje ga je zanimao stil, a više smisao poantiran kratkim stajalištem.

Na jednom mjestu nove knjige Mandić piše: “Naša dobra poznanica Dubravka Ugrešić - spisateljica svjetskog glasa, koju sam i sam podržavao kad je trebalo, recimo, lobiranjem u žiriju da 1988. dobije NIN-ovu nagradu za roman ‘Forsiranje romana rijeke’ /trebalo bi: ‘reke’/, kao uopće prva autorica u niski nagrađivanih tom dugovječnom (od 1954.) i onda najvažnijom književnom nagradom u Jugoslaviji!!! – javila nam se nakon dugog vremena, samo kako bi nas obavijestila da je u svojim starim papirima pronašla jedno Adino pismo, koje nam priključuje u pošiljci, nadajući se da će nas zanimati. Itekako!! Dvije i pol stranice ditetova pisma, upućena D. Ugrešić 14. X. 1998., ozaruje me prepoznatljivošću njezina glasa, tj. svježinom i autentičnošću, ‘baš kao da je danas čujem’”.

Ovaj citat rječito govori o Mandićevim poveznicama u dnevniku, ne samo ovom, o poveznicama između književnosti i života, javnog i osobnog, ali isto tako potvrđuje piščevu vjerodostojnost i “staromodnu” pedanteriju. Zapisi o prerano preminuloj piščevoj kćeri, Adi Mandić, “profesorici romanistike, lektorici i ovlaštenom tumaču, povremeno spisateljici”, najbolnije su mjesto ove knjige, koje se nastavlja na njegove autobiografske prethodnice. Istovremeno, Mandić bilježi podatke o nagradi o kojoj oni mlađi jedva da nešto znaju.

U spomenutom pismu Ade Mandić skrivena je jedna baš mandićevska rečenica: “U Zagrebu mi je prvi put nakon dugo vremena bilo super, osjećala sam se baš kao dobro viđen gost: shvatila sam da su mi frendice oprostile što sam se udala u nezgodnom trenutku (hmm, stvarno je bio nezgodan, dan bombardiranja Dubrovnika) te ih ostavila da same brane domovinu. Sada je opet sve u redu, pa sam hodala po kavama i kućama i dobro se proveselila.” Ta rečenica precizno oslikava atmosferu i međuljudske odnose davnoga vremena, što se politikantski proteže u aktualnost.

Središnja tema “Predsmrtnog dnevnika” jest smrt, pa ga nimalo slučajno zaokružuju smrti Mandićevih prijatelja: od Zvonimira Milčeca do Arsena Dedića. Nimalo slučajno, Mandićev kum Veselko Tenžera ovdje zauzima posebno mjesto, kao piščev suborac iz davnih dana Vjesnika i istoimenog NIŠPRO-a, u kome su obadva autora bili izuzeci od pravila, veći od novinarstva i književnosti, samosvojni pisci čiji trag ostaje i pokazuje kako prolaznost ima nekog smisla. Usput, Mandić je ovaj dnevnik vodio od travnja 2014. do kolovoza 2015., ubacujući u njega memoarske dionice, kao i ranije.

Pored smrti dnevno-političke podvale, pa i kulturnjačke, primjerice o Šerbedžijinom teatru na Bronima, padaju u sjenu. Ovdje se, napokon, još uvijek prepucava kako nazivati otočje nasuprot Fažane. Kao protivnik jednodimenzionalnog čovjeka, Mandić je stršao i strši kao svjetionik prkoseći onima koji ga zbog ovoga, ili onoga, obilježavaju kao antijunaka.

Jednom davno, 1977., u članku o hrvatskoj književnoj kritici, u časopisu Pitanja, spomenuo sam nekolicinu kritičara, među inima Ivkošića, Mandića, Viskovića i Zimu. Svi su se do danas “utekli” memoarsko-dnevničkoj prozi. Kao da su zborno zaključili da je ona važnija od “čistih” kritika ili žanrova.

Na tragu krležijanskog Dnevnika, Mandić je od svoga učinio samosvojno književno uporište, kome tek treba dodavati ostale “detalje” njegova književnog opusa. I to sa zahvalnošću, pa makar i s neslaganjem. Uostalom, tko nam je obećao slaganje: jedna partija ili jedna nacija.