Iako živi u selu u kojem je većina stanovnika nepismena, usluge poštara Marija Jiméneza ipak koriste jednom mještaninu - pjesniku Pablu Nerudi koji živi u egzilu. Poštar, koji književnika idealizira, željno čeka pravi trenutak da ga zamoli za autogram. Nakon nekog vremena odvaži se te s njime započne razgovor iz kojeg se rodi neočekivano prijateljstvo.
Premisa je to romana "Ardiente Paciencia" (1985.), kasnije preimenovanog u "El Cartero de Neruda" (Neruda i nevidljivi čovjek), preminulog čileanskog pisca hrvatskog podrijetla Estebana Antonija Skármeta Vraničića, koji je poslužio kao književni predložak za slavni film "Il postino" (1994.) redatelja Michaela Radforda. Osvojivši nagradu BAFTA za najbolju režiju, filmsku glazbu te najbolji film koji nije na engleskom jeziku, kao i, među ostalim, Oscara za filmsku glazbu te nominacije za najbolji film, redatelja, glumca (Massimo Troisi) te najbolji adaptirani scenarij, konsolidirao je svoje mjesto u povijesti filma.
Skármetino mjesto u svijetu književnosti osiguralo je pak stvaralaštvo koje ostaje za ovim čileanskim romanopiscem, scenaristom, diplomatom rođenom u Antofagasti te preminulom u 84. godini života u Santiago de Chileu.
Unuk hrvatskih migranata koji je, nakon studija filozofije na Sveučilištu u Santiagu, 1964. godine obrazovanje je nastavio na Sveučilištu Columbia u New Yorku. Po povraku u domovinu, zapošljava se kao kazališni redatelj te sveučilišni profesor. Svoju je prvu knjigu, zbirku kratkih priča "El entusiasmo" objavio 1967. godine. Uslijedili su naslovi poput "Desnudo en el tejado" (1969.), "El ciclista del San Cristóbal" (1973.), "Tiro libre" (1973.) te roman "Soñé que la nieve ardía" (1975.), koji piše u egzilu u Argentini, zemlji u kojoj pronalazi utočište nakon vojnog udara te političkog uspona Augusta Pinocheta. U Argentini se, ipak, ne zadržava, a drugi dom pronalazi u Berlinu gdje nastaju djela "Novios y solitarios" (1975.), "No pasó nada" (1980.), "La insurrección" (1980.) te već spomenuti roman "Ardiente paciencia", koji je preveden na desetke jezika te je postao autorovim najzamijećenijim književnim doprinosom (rukopis je u formi knjige objavljen dvije godine nakon što je prvi put zaživio na filmu; na prvome filmu za scenarij i režiju bio je zadužen sam Skármeta, koji je pisao i druge filmske scenarije, poput onog za adaptaciju romana "Eva Luna" Isabel Allende).
1988. godine Skármeta se vraća u Čile te nastavlja svoj rad u kulturi. Izdaje niz knjiga, među kojima su neki od naslova koje možemo čitati i u hrvatskom prijevodu, poput knjiga "La chica del trombón" (Djevojčica i trombon, 2001.), u kojoj se zrcale motivi iz autorova života te njegove povijesti poput migrantske priče, ljubavi prema filmu i New Yorku, zatim "El baile de la vitoria" (Viktorijin ples, 2003.) te "Los días del arco iris" (Dani duge, 2010.), u kojima Skármeta kroz priče svojih likova promišlja vrijeme Pinochetove diktature.
Osim književnog, pamte se i njegov rad na popularnom kulturnom, televizijskom programu "El Show de los Libros" te njegova veleposlanička služba u Berlinu.
2014. godine ovaj intelektualac čije je djelovanje ostavilo traga, kako u književnosti, tako i na filmu i televiziji, priznanje prima i u vidu čileanske Nacionalne nagrade za književnost.
Djed Bračanin
Prema informacijama dostupnima na internetskoj stranici Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Čile te iznijetima u tekstu "Brač, otok Čileanaca u Hrvatskoj", Skármeta je korijene vukao s Bobovišća na zapadnoj obali Brača, otkud je njegov djed Stjepan emigrirao početkom dvadesetog stoljeća.
Istaknuti pisac Brač je prvi put posjetio sedamdesetih godina, dok je živio u Berlinu, a hrvatskom se južnom otoku kasnije više puta vraćao.
"Za mene je bilo vrlo uzbudljivo jer smo bili na početku diktature u Čileu i doći tamo, u to tako malo mjesto odakle su moji iskoni, izazvalo je u meni osjećaj spokojstva, unutrašnjeg mira", otkrio je svojedobno Skármeta, koji je podijelio i da je pri prvom posjetu odsjeo kod strica Stipe, kojega je doživljavao kao očinsku figuru. Netko tko u tom trenutku nije imao dom, osjetio je, objasnio je Skármeta, da ga ipak ima.
Ispričao je i kako se pokazalo da je mnogo toga o čemu je djed u Antofagasti pričao, a što mu se činilo nestvarno, bilo istinito.
Njegov je djed, koji je jako volio plivati, pričao kako bi, dok je živio na Braču, ujutro s prozora skakao u more.
"Doista, kuća je u samoj uvali te je to bilo vrlo moguće, stvarno. I popeo sam se na drugi kat. Čak sam mislio da to i ja napravim", rekao je pisac.
Jedna od poznatijih knjiga, objavljenih i u Hrvatskoj je "Victorijin ples", a izdavač (VBZ) navodi sljedeće o knjizi: Mladi idealist i buntovnik Ángel Santiago, koji se ogriješio o zakon počinivši jedan sitni prekršaj, i stariji Vergara Grey, poznati, galantni i duhoviti lopov, po izlasku iz zatvora suočavaju se s brojnim nevoljama na slobodi.
Ángel Santiago, zlostavljan u zatvoru, nije ni svjestan svih opasnosti koje sada na njega vrebaju. U uspostavljanju veza i ponovnom uključivanju u građanski život, taj, samo naoko neskladan, par nailazi na brojne nedaće i prepreke. Tu je i mlada, lijepa Victoria Ponce, puna trauma zbog ubojstva oca za vrijeme Pinochetove diktature. Nadarena za ples i poeziju, ona sanja o tome da postane plesačica. Do u tančine isplanirana pljačka, “veliki prepad”, trebao bi riješiti njihove egzistencijalne nevolje i uvesti ih u novi život.
Mnoštvo nagrada
Roman “Victorijin ples”, nagrađen uglednom španjolskom nagradom Planeta, priča je o ljubavi i prijateljstvu, a istovremeno kronika Čilea i Santiaga u vrijeme demokratskih promjena. Ovaj triler s elementima filma noira i filma ceste, priča je o troje ljudi koji se ne snalaze u društvu, zatečenih u situacijama koje nisu birali, u raspoloženju tjeskobe, sumnje i nepovjerenja, ali i probuđene nade. Njih troje očajnički traže ljubav, suživot i prihvaćanje i u toj potrazi putevi im se križaju. Svatko od njih želi ostati vjeran svojim idealima, ljubavima i principima, istovremeno tragajući za svojim identitetom u novim vremenima za njih i društvo općenito. Pobjednički Victorijin ples na trenutke se čini zastrašujućim, a Skármeta izuzetnim umijećem pripovijedanja kreira jedan poseban svijet – mračan i nesiguran, ali poetičan i prožet ljubavlju.
Skármeta, autor “Nerudinog pismonoše”, romana koji mu je donio svjetsku slavu, kao i nagrađivanih romana “Pjesnikova svadba” i “Djevojčica i trombone”, u “Victorijinom plesu” portretira Čile nakon Pinochetove diktature, u trenutku kada se zatvara jedna od najtragičnijih stranica čileanske povijesti.
Čileanski predsjednik Gabriel Boric, također hrvatskog porijekla, oprostio se također od ovog književnika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....