Pričam ti priču o hrabrom odmetniku sposobnom žrtvovati sve zbog ljubavi

ZAGREB - Nije neka novost da je Emir Kusturica omiljena srpska tema, ali je svakako novost kad povod postane knjiga. Još u listopadu prošle godine objavio je knjigu “Smrt je neprovjerena glasina”, svojevrsni autobiografski roman, upečatljivog naslova. Roman je probio nakladu od stotinu tisuća primjeraka, što je u Srbiji, kao i Hrvatskoj, inače neuhvatljiva brojka.

Uzeo mu Ljosa

Nisu, doduše, nepoznate okolnosti - monumentalnu reklamu odradile su utjecajne i čitane Večernje novosti; knjigu je manje-više indiskretno podržala Srpska pravoslavna crkva, a potom i kolona akademika i uglednika na čelu s Matijom Bećkovićem, Dušanom Kovačevićem, Dobricom Ćosićem, ministrom kulture Nebojšom Bradićem i drugima.

Ona stara Prva Srbija dala je znak za uzbunu i unaprijed proglasila knjigu zaštićenom svojinom. Na prvim promocijama knjigu se hvalilo preko svake mjere, a tek bi povremeno te pohvale dolazile u humorističkim oblandama, ponekad i ironičnim.

- Uze mu je Ljosa ispred nosa! - rekao je tako navodno Matija Bećković na promociji na Sajmu knjiga u Beogradu, aludirajući i na Kusturičino višegodišnje kašnjenje s predajom rukopisa.

Kusturica je odmah prokrstario po unutrašnjosti Srbije kako netko ne bi pomislio da se radi o izmišljenim nakladama. Kamo god bi došao, narod je pohrlio da vidi Kusturicu uživo, da provjeri o čemu se tu radi. Je li to smrt, molim vas, provjerena ili neprovjerena glasina?

Ništa se loše nije dogodilo ni kad je ubrzo otkriveno da je Kusto maznuo naslov knjige sarajevskom, kasnije novosadskom profesoru književnosti i akademiku Svetozaru Koljeviću.

U međuvremenu, Kusturičin roman u Srbiji još nije dobio neku “objektivnu” književnu kritiku, pomalo neobično za kulturu kao što je srpska, u kojoj književna kritika nije izdahnula već je i dalje poštovan žanr. Možda je u ovom slučaju sasvim irelevantno valja li Kusturičina knjiga ili ne, ili je tako dobra da književni kritičari ne žele dodatno zidati Kusturici spomenik. Ili pak tako loša da je kritičari izbjegavaju znajući koliko je Kusturica lak na tužbi i šamaru.

A možda je “objektivna” kritika knjige “Smrt je neprovjerena glasina” nemoguća, jer nije moguće pronaći neku “nezavisnu” poziciju i dokono “objektivno” ćaskati o eventualnim književnim vrednotama ovog književnog djela. Četiri stotine kilometara zapadno od epicentra Kusturica situacija je ponešto drukčija.

Poznata razdaljina čini nam se dovoljnom da bismo konstatirali da roman “Smrt je neprovjerena glasina” - svježe okićen novom nagradom Momo Kapor - nije neko senzacionalno čitalačko iskustvo.

Nije ni posve nezanimljivo: napisala ga je osoba koja ima predodžbu o tome kako bi trebalo izgledati književno djelo. Kusturica se drži tema koje su ga proslavile, pa ponavlja priče o svojoj obitelji, odrastanju u Sarajevu, novom primitivizmu, školovanju na praškoj akademiji, Johnnyju Deppu i Abdulahu Sidranu, ratu i filmovima, i, naravno, o sebi samome. I premda i sam priznaje da nije pisac, u ovoj se knjizi pokazuje kao neočekivano slab pripovjedač. Sve ono što mu je čudesno uspijevalo u ranim filmovima, u romanu je plošno i statično.

Drvene anegdote

Likovi roditelja su blijedi i neprepoznatljivi, sarajevsko odrastanje hladno i suzdržano, a središnja ljubavna priča traljavo ispričana. Kusturica nudi samo niz slabo povezanih fragmenata i drvene anegdote, vrlo rijetko duhovite, koje se izmjenjuju s - uvjetno rečeno - esejističkim pasažima. No tek je kao esejist Kusturica nezanimljiv i dosadan: termin “esejiziranje” svakako je preteška kvalifikacija za ono što piše, jer je više sklon žanru bapskih priča.

Njegova se lektira pokazuje kao neočekivano skromna, a o nekoj literarnoj mašti da i ne govorimo. Iako se pokušava predstaviti kao netko tko misli svojom glavom, i tko se, slično Handkeu, ne da zavarati opće medijskim istinama o ratu i medijima, Kusturica ni izdaleka nije sposoban poljuljati te opće istine.

Njegovi zaključci o uzrocima rata u BiH i Izetbegoviću uglavnom su bezvrijedni, a pozivanja na Andrića proizvoljna, čak blasfemična, da se jadni nobelovac vjerojatno prevrće po grobu.

Zašto je onda knjiga tako popularna? Kusturica spretno balansira na još uvijek užarenom krovu srpsko-bošnjačkog konflikta, prepoznajući što publika u Srbiji danas želi čuti i pročitati o ratu u Bosni: svakako, Srbi nisu bili baš tako strašni koljači kako svijet to priča, Bošnjaci nisu baš nevini kao ružice u zoru. Kusturica se pravi da vida rane i umiruje nečistu savjest, no Bećković svejedno tvrdi da je Kustina knjiga kap istine u moru laži.

Srpskim se čitateljima možda sviđa slika koju je Kusturica stvorio o sebi samome kao o hrabrom odmetniku sposobnom žrtvovati sve zbog ljubavi.

Ne postoji takva prepreka u ljubavi između njega i Srbije koju on ne bi mogao ukloniti. Tu veliku ljubav nije poremetila ni Srebrenica (premda je kasnije izjavio da je Srebrenica i njegova tragedija). Srbija mu je naposljetku i službeno priznala odmetnički status, sagradivši mu na Mokroj gori Drvengrad, s rendžerima i naplatnim kućicama gdje on uglavnom zajebava lokalno stanovništvo i dovodi holivudske zvijezde i europske redatelje.

Deep kao budala

Kad se iz Kusturičine priče odstrane zapaljivi emocionalni i politički slojevi, preostaju smiješne pričice koje priča namrgođeni dosadni tip.

Pričice u kojima Johnny Deep iz nepoznatog razloga ispada budala. Novi književni uspjeh Kusturicu je posjeo na tron najutjecajnijeg umjetnika u Srbiji i jedne od najutjecajnijih javnih ličnosti: sigurno tek početak za nekog tako ambicioznog kakav je oduvijek bio Kusturica. Već sutra u Srbiji on može postati nešto mnogo više, o čemu se u srpskom tisku još ne piše otvoreno, već se stavljaju obavezne tri točkice…

No što bi to Kusturica još mogao postati? Ministarstvo kulture je lak ali neugodan zalogaj, u ambasadore bi ga mogli poslati samo po kazni, premijersko mjesto traži neka specifična znanje, ali predsjedničko… možda i nećemo tako dugo čekati na ideju o Kusturici kao novom predsjedniku Srbije.