Priče o djeci koja su jača od svojih roditelja, o djetinjstvima koja nisu bezbrižni Disneyland

Djetinjstvo je bezbrižni Diznilend, proces pretvaranja pupoljka u ružu. Uspomena na građenje dvoraca u pijesku i trčanje prostranim livadama. Osjećaj prve vožnje bicikla bez pomoćnih kotača, pjevanje i plesanje bez trunke srama, iskrenost, pokušaj hvatanja leptira u letu. To je razdoblje života u kojem zaspete na kauču, a probudite se u krevetu, period zbog kojeg biste, jednom kad odrastete, poželjeli ući u vremenski stroj.
Naravno, to je tako ako ste sretnik i ako ne živite na Balkanu.

Djetinjstvo koje je dijametralno suprotno kozmosu šarenih bombona i bezbrižne igre je temeljni motiv zbirke “Mliječni zubi” autorice Lane Bastašić, koja je nedavno manje-više istovremeno objavljena kod tri izdavača u regiji, a u hrvatskom je izdanju potpisuje Fraktura.

U nizu kratkih priča književnica Bastašić obrađuje morbidnu i jezivu stranu najranijeg životnog perioda. Interesiraju je groteskni i uvrnuti, otužni, pa često i odvratni momenti koji u djetetu u korijenu sijeku naiv­nost i plahost, a privikavaju ga na surovost i okrutnost života i ljudi oko njih. Ali i onoga što nosi u sebi.

Lana Bastašić: "Mliječni zubi"

Fraktura

Lana Bastašić u svojih dvanaest priča precizno opisuje dječje ideale i nadanja. Ogleda ih u detaljima; ručnicima na Spidermana, brizi za prve kućne ljubimce, dječjim molitvama i vjerovanjima te maštanju o tome što je prolazilo kroz glavu Armstrongu, Collinsu i Aldrinu kad su se spustili na Mjesec.

Kompleksi i očekivanja

Ipak, ti su naivni, jednostavni i plahi momenti u njezinoj prozi presječeni pljuskama, udarcima kaišem, roditeljskim kompleksima i očekivanjima, prisilnim i neadekvatnim hobijima, uređivanjima frizura i brisanjima prašine koji se odvijaju isključivo iz jednog razloga - da selo ne bi što zamjerilo.

U ovoj zbirci priča nema nepodnošljive lakoće dječjeg postojanja. Ovdje je srž disrupcija, uništenje kule od karata. Ruše se fundamentalističke postavke, djeca se suočavaju s napadnom seksualnošću svojih roditelja za koju nisu spremni, hvataju one koji su ih rodili u momentima masturbacije ili se suočavaju s njihovim predubokim dekolteima.
Lana Bastašić ulazi u prostore svakodnevnih situacija, na ručkovima kod bogate baba-tetke pronalazi devijaciju. Čupa je iz skrivenih dijelova bića koje je stvorila, stavlja ih na stol toga ručka i secira.

Lana Bastašić se ne libi biti radikalna. Njezini su dječji protagonisti snažni i hrabri, mudri, ali nekada i pakosni, hladnokrvni pa i krvoločni. Neka od djece u ovoj knjizi u stanju su čak i ubiti. Neki od likova su nesigurni, muči ih mokrenje u krevet ili se ne znaju nositi sa svojim prvim stidnim dlakama. Neki su jači nego njihovi roditelji.

Spisateljica vješto pakira moćne rečenice koje su na prvu naivne, no zapravo duboke. Majka jedne protagonistice rekla je djedu da odvede djevojčicu u šumu u šetnju. Mama kaže: “Da ne može očima da me vidi. Kao da je slijepa”, piše Lana.

Malograđanština i jad

Marko Pogačar slikovito tumači da je “uzrok 'devijantnog ponašanja' suptilno lociran u patrijarhalno, ksenofobično, šovinističko i seksističko društvo neimenovanog, ali opipljivog Balkana”.

Doista, nemoguće je zamisliti da bi ova zbirka izgledala isto da je njezina radnja smještena u Skandinaviji. Jednim zakretanjem vrata ubijaju se pilići, djeca nose čizme iz jeftinih kineskih dućana, struja u domove ponekad dolazi tek svakih nekoliko dana, a jednom povratniku iz rata “hrana je bila kao jezik koji ne razumije”.

Lana Bastašić beskompromisno oslikava malograđanštinu i jad u kojem živimo. Njezini su likovi često u bijednim situacijama koje čovjeka pretvaraju u grubo i bešćutno stvorenje, a taj sentiment savršeno oslikava diskurs Balkana kakvim ga doživljava Zapad, ali nerijetko i oni koji žive u samoj njegovoj srži.

Za Lanu Bastašić, inače, brojni kažu da je jedan od važnijih glasova regionalnih književnika mlađe generacije. Zbog romana “Uhvati zeca”, koji govori o prijateljstvu dvije žene, mediji su ju nazvali i lokalnom verzijom Elene Ferrante. Taj je roman, objavljen prije tri godine u izdanju beogradskog Kontrasta, bio velika uspješnica i našao se u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Prošle je godine za njega nagrađena Nagradom Europske unije za književnost, kao bosanskohercegovačka kandidatkinja. Ta nagrada, u kojoj u tri ciklusa sudjeluje 41 zemlja, promiče daljnje prevođenje, a nagrađeni je roman Lane Bastašić već preveden na 12 jezika.

Dio knjige “Mliječni zubi” napisala je u Sarajevu u sklopu rezidencije Nona, dok je dio nastajao i za vrijeme pandemije u Zagrebu. U pogovoru zahvaljuje Dubravki Ugrešić, Svenu Popoviću, Ljiljani Đorđević i Edi Popoviću, u čijim je domovima pisala. Neke od priča objavljenih u ovom izdanju prethodno su izašle u časopisima Polja, Povelja, Afirmator i Fantom slobode.

Lana Bastašić rodila se u Zagrebu 1986. godine. Odrasla je u Banjoj Luci, gdje je završila Filološki fakultet, a kasnije nastavila obrazovanje na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. I danas povremeno živi u srpskoj metropoli, a živjela je u Pragu, pa kasnije i u Barceloni. Tamo je osnovala Školu književnosti Bloom te je urednica časopisa Carn de cap.

“Mliječni zubi” su njezina treća zbirka priča, prethodili su joj “Trajni pigmenti” (2010.) i “Vatrometi” (2011.). Godine 2013. objavila je i zbirku poezije “Naivni triptih o Bosni i umiranju”, a 2015. knjigu za djecu “Nastja crta sunce i druge priče”.