Primijetio sam da je Putin jako ostario i počeo govoriti kao Staljin prije smrti

Andrej Kurkov ide u red u svijetu najprevođenijih ukrajinskih pisaca. Autor je dvadesetak romana, puno dokumentarnih filmova, piše i scenarije, živi u Kijevu, nekad je bio novinar, i danas je čest komentator društvene stvarnosti i političkih zbivanja. Ovih je dana dao intervju za New York Times u kojeg govori o aktualnoj situaciji, ali i anticipira kako će se rat na ulicama preliti na stranice ukrajinske knijževnosti.

Kurkova u nas posljednjih desetak godina objavljuju Edicije Božičević ("Zakon puža", "Vrtlar iz Očakova", "Preživjeti s pingvinom"), a na hrvatski su prevedeni i neki njegovi davniji naslovi ("Igra u odrezani prst", "Dobri anđeo smrti").

Nacionalnom pripadnošću Rusu, dugo je Kurkovu nakon osamostaljivanja Ukrajine dio društva zamjerao činjenicu da svoje romane piše na ruskom. No, Kurkovljeve knjige, baš kao i mnogih drugih ukrajinskih Rusa, prevođene su na ukrajinski, kako je u Ukrajini rastao broj govornika ukrajinskog i Kurkov je vremenom imao sve više čitatelja na ukrajinskom, sve manje na ruskom, pogotovo nakon 2014. otkada i knjige između dvije zemlje puno manje putuju, vremenom je službena politika učinila da su ukrajinske knjige u Rusiji sve manje dostupne. Ruski pak, do nedavno jezik koji je i mnogim Ukrajincima bio bliži negoli ukrajinski, kako su godine prolazile, od aneksije Krima i rata u Donbasu pogotovo, mnogima je u Ukrajini postao "jezik neprijatelja".

2018. Kurkov je objavio, na hrvatski još nepreveden, roman "Sjerije pčoli" ("Sive pčele"), u kojem govori o dva muškarca koji žive u zoni razdvajanja između ukrajinske vojske i separatističkih snaga. Jedan od njegovih likova puno je više fokusiran na svoje pčele, na pravljenje meda, negoli na konflikt kojim je okružen.

S američkim je novinarom za The New York Times ukrajinski autor razgovarao telefonom, iz Kijeva, opisujući trenutnu situaciju i svakodnevicu u posljednih nekoliko dana, izlazak iz kuće u potrazi za skloništima, eksplozije i povratke kući kad se paljba smiri.

Govoreći o inspiraciji za roman o ljudima u zoni razdvajanja, kaže: "Nisam planirao pisati tu knjigu, ali 2014. za vrijeme izbjegličkog vala iz Donbasa koji se slio u Kijev sreo sam mladog poslovnog čovjeka iz Donjecka koji je svaki mjesec vozio u selo u blizini fonte gdje je ostalo sedam obitelji. Tamo nije bilo ničega, živjeli su bez dućana, električne energije … Taj im je čovjek redovito vozio lijekove i sve što im je trebalo a oni bi mu u znak zahvalnosti poklanjali staklenke ukiseljenog povrća. Shvatio sam da su tisuće ljudi ostale zaglavljene negdje između ruske i ukrajinske vojske, na tim teritorijima, bez da imaju igdje otići. Htio sam dati glas tim ljudima."

Likovi u knjizi ne razmišljaju puno o politici, time se ne bave, kao niti ratom, Kurkov piše o ljudima i njihovoj borbi za svakodnevni život.

"Ljudi samo žele preživjeti. I ljudi se prilagode na rat, ako ih on ne uništava osobno. Bio sam tamo tri puta, čak su i djeca tamo znala po zvuku razlikovati kakva je granata ili raketa izazvala eksploziju. Rat je postao nešto banalno, dio života."

Upitan je li, obzirom na sukob kojem je svjedočio, očekivao ovu invaziju kaže da do prije par tjedana nije mislio da je takvo što realno. "A, onda sam primijetio da je Putin jako ostario i počeo govoriti kao Staljin prije smrti. Putin sanja o ponovnom stvaranju Sovjetskog Saveza, sve koji ne vole Rusiju, ali razumiju ruski drži za izdajice. A, on voli ubijati izdajice."

Koliko su rat 2014. i događaji otada naovamo utjecali na ukrajinsku književnost? "Prije rata nije se pisalo o ratu, teme su uglavnom bile seks, droga i rock'n' roll, i krimići, naravno. Ali, ovaj je rat stvorio paralelnu književnost – književnost koju su napisali ratni veteran, dobrovoljci. Ti su autori vjerojatno već na putu ka prvim crtama bojišnice. Preživi li Ukrajina imati ćemo još borbeniju književnost. I, to ne znači da će književnost biti bolja. To samo znači da će književnost biti više politizirana – poput sovjetske književnosti, samo s drugom vrstom propaganda ili patriotskih ideja."

Kurkov, jasno, ne gleda optimistično na takve trendove u književosti. Spominje Rusiju u kojoj, kaže, mnogi pisci tradicionalno svojim radom pušu u jedra politici vlasti i vladajuće ideologije te dodaje: "Ukrajinski pisci služe sebi i svojim čitateljima. Vlada nikad nije pokazivala zanimanje za ono što pisci pišu. Zato i jesmo imali toliko knjiga o seksu, drogi i rock'n'rollu, a malo o ukrajinskoj povijesti."

U razgovoru za New York Times Kurkov ističe razliku između Rusa i Ukrajinaca, ruske i ukrajinske povijesti, ruskog i ukrajinskog mentaliteta. To mu je bitno naglasiti. Kaže: "Putin i njegovi drugari svaki dan ponavljaju da su Ukrajinci i Rusi isti, da smo braća i da moramo živjeti skupa. To nije točno. Duga je to priča, ali Ukrajinci su tri stotine godina bili neovisni od ruskih careva i od bilokakve imperijalne vlasti."

Čitateljima sugerira da potraže knjige Marije Matios, poznate ukrajinske autorice koja piše i na poljskom. Matios je rodom iz Bukovine, pokrajine na zapadu ukrajinskih Karpata. Piše od ranih 1970-ih, to je bilo doba kad se sovjetski režim obrušio na ukrajinsku književnost koja je desetak godina prije doživjela svojevrsni preporod. Matios je motiv za pisanje i našla u teroru i gorčini koja se za sovjetskog doba skupila u mnogim Ukrajincima. Bila je proganjana, cenzurirana. Njezin roman "Solotka Dryusa" ("Slatka Darjusa") Kurkov ocjenjuje jednim od ponajboljih romana od vremena ukrajinske nezavisnosti. Matios piše o dva sela u Bukovini i životu tamošnjih ljudi od 1920-ih do 1990-ih. "Piše o užasnim stvarima, ali piše tako divnim jezikom da se zaljubiš i vežeš uz svaki lik. Emocionalno je to vrlo snažna knjiga."

Kurkov kaže da se nada da će svijet naći načina zaustaviti Putina, ako se to ne dogodi, upozorava, "onda će pola zemlje iseliti po Europi, bit će to imigranti ili izbjeglice, a sve što ostane uništiti će Rusi koji će se ponašati kao bolješvici 1919."