Problem suvremenog društva je sebičan, kičerski pojedinac

Nosioci i pristalice tog, zasad najrasprostranjenijeg pokreta posjeduju i svoj znak raspoznavanja; sigurnost, nasrtljiva i upadljiva samouvjerenost. Obrazac takvog čovjeka nije teško prepoznati: susrećemo ga posvuda. Sebičan, površan i okrutan, on živi u razonodnu optimizmu, bez ikakvih sumnji, siguran u svoju patvorenu i, za vlastito pokriće, preokrenutu stvarnost”, tako je u svojoj knjizi “Od kiča do vječnosti” Vera Horvat Pintarić opisala kič, ali i kičerskog čovjeka.

Ima ih posvuda, nastavlja, u najvišim institucijama, u crkvi i državi, u politici, ideologiji, kulturi i znanosti i svakodnevici, oni su malograđani koji se služe lažima, konvencijama, kojima je svako promišljanje strano, koji žele živjeti mirno i sebično, a drugi kako znaju.

Temeljni problem, dakle, nisu kič-predmeti nego kič-ljudi sa svojim lažnim ogledalima. Preispitivanje morala pojedinca provlači se kroz cijelu knjigu.

Odsutnost misli

Kada je knjiga 1979. izišla prvi put, tiskana je kod malog nakladnika (zagrebački CDD), bila je lišena, kako se sjeća Zvonko Maković, svakog izvanjskog luksuza i imala je crno-bijele reprodukcije, no odmah je stekla mitski status te je rasprodana. Mi, generacija koja je u trenutku njezina izdavanja krenula u osnovnu školu, dok smo stigli do fakulteta, knjigu smo mogli upoznati tek po njezinim fotokopijama. Teško je reći tko se veseli drugom izdanju knjige (nakladnici su EPH d. o. o. i Studio Rašić), također jednostavnog, elegantnog dizajna, koja je predstavljena u četvrtak pred punom Knjižnicom HAZU, no jedna je stvar sigurna, u mnogim se poglavljima čini kao da je knjiga napisana jučer; dajući u tom trenutku, kasnih sedamdesetih, naznake gdje se društvo kreće, autorica je uspjela predvidjeti stanje društva danas.

Teško je ne prisjetiti se današnjeg trenutka u poglavlju koje govori o tome kako su oduvijek postojali ljudi koji žive s pokrićem unaprijed pripremljenog “uvjerenja“: “To nije ništa neobično. Ali, kad se neko uvjerenje, neka ideja o svijetu, nametnuta čitavim zajednicama, nađe u zatvorenu obrascu, kad se dogma podigne na razinu vječnosti, tad nastaje izokretanje: ona se suprotstavlja stvarnosti, zatvara je i omeđuje i, ovisno o svom obuhvatu, izobličava je i opoziva.”

Situacija koju autorica tada pronalazi u likovnoj kritici, preciznije rečeno u komunikacijskoj autodestrukciji likovne kritike, još je izraženija; iako je iz godine u godinu znatan, čak i povećan interes za likovnu umjetnost, tekstove likovnih kritičara gotovo više nitko ne čita, tekst napisan o jednom autoru može se primijeniti i na ostalih deset: “Takav nadjezik upotrebljava se s velikom lakoćom, on pokriva odsustvo misli, a postoji izvan činjeničnog stanja”.

Nerealno novinarstvo

Ona 70-ih proziva i medije za prilagođavanje prosječnom korisniku, što je, tvrdi autorica, puka apstrakcija udaljena od stvarnosti, te je ujedno i zamka koja vodi prema izjednačavanju, no i puno ozbiljnijim problemima (antidemokracija). Dok mnoge objavljene rečenice ne posjeduju “razmjenjivačku vrijednost”, novine, uz naravno izuzetke, ne prate dramaturgiju događanja koju nam dostavlja svakidašnjica, pa ponekad, kako piše: “Dänikenovi tekstovi djeluju aktualnije, stvarnije i uvjerljivije negoli komentari u pojedinim rubrikama”. Oni koji bdiju nad nepoznatim “prosječnim” korisnikom, dokazuje, mnogo puta su iznenađeni odličnim prijemom velikih djela od strane široke publike”. A u tekstu iz 1974. navodi: “Ako nam novine dostavljaju obrasce neposrednog, otkrivačkog opažanja i iz njeg izvedenog kritičkog mišljenja, onda one postaju i sredstvo proširene kritičke svijesti svojih čitatelja. Za takvo ‘kritičko novinarstvo’ i ‘novinarstvo mišljenja’ zauzimao se i stvarao ga je u svom listu 1947. godine jedan veliki novinar: Albert Camus.”

U knjizi se dotiče tema kojima se nitko prije nije bavio, a uglavnom niti kasnije. Smatra da smo govoreći protiv kiča, a ne o kiču, zapravo masovno proizvodili kič-mišljenje.

Suprotnosti Knifera

Kič nije postojao prije baroka, tada je postojala samo osrednja umjetnost, i postoje razni oblici kiča: kič u umjetnosti prošlosti, religiozni kič, egzotični i sobni kič, hura-kič, a pokazat će se da i najveći geniji imaju trenutke neodgovornosti, pa i kiča, osobito ako rade za trgovinu.

Da bismo se prepoznali u vlastitoj ili zajedničkoj povijesti, moramo najprije znati tko smo, a kao što bi svatko morao sam otkriti značenje života koji živi, tako bi i pojedinac morao sam i bez posredstva likovnog kritičara saobraćati s djelima s kojima se susreće. Ipak, teško je odoljeti i, na primjer, Kniferovo djelo ne promatrati očima Vere Horvat Pintarić, kad opisuje meandar u kojem nije uvijek jasno prevladava li na graničnoj crti bijelo ili ga nadjačava crno. “Podsjeća me na unutrašnjost ljudi koji žive sa sličnim protivnostima u sebi, ali ih ne umiju upokoravati na tako pomiren način kako se to može uraditi u slici, u umjetničkom djelu. Ipak, ta pomirba suprotnosti moguća je i u stvarnosti, ali samo onda kad ih čovjek postane svjestan. Prepusti li se nesigurnosti tog dvojstva, u čovjeku nastaju ‘rubne situacije’; crno odista može postati crnim, sa svim onim što ta boja u svojim suznačenjima nosi, a bijelo može dovesti do svoje krajnosti, do iščeznuća u bijeloj nestvarnosti, u ništavilu.”