Publicistička nagrada Jutarnjeg lista: Kada je izbor čisti užitak

ZAGREB - Jedan od ciljeva svake ozbiljne publicističke književne produkcije jest da njen proizvod potrese društvo u kojem se pojavljuje i o kojemu govori. Karakterističan primjer takve knjige jest Goldsteinova “1941. - Godina koja se vraća”, koja je, naravno, osvojila publicističku nagradu Jutarnjeg lista.

Ove smo godine imali sreću da je više knjiga koje su ušle u konkurenciju za pobjednicu 2010. godine već postalo predmetom ozbiljnih polemika u našoj sredini, ali i u susjedstvu.

Primjerice, o Vaništinom se “Skizzenbuchu” polemizira već mjesecima. Riječ je, nesumnjivo, o dragocjenom i kontroverznom spomeniku hrvatske kulturne scene.

Pažljivo birane riječi

“Glavaš” Drage Hedla izvrsno je publicističko novinarstvo. Hedl, jedan od naših vodećih novinara unatrag dvadesetak godina, u “Glavašu” je primijenio minucioznu, krajnje proceduralnu metodu istraživanja, čije je rezultate propustio kroz filter umjerenog, podigranog, iznimno pažljivog biranja riječi.

Konačni je rezultat knjiga koja svojim hladnim tonom optužuje puno teže i uvjerljivije od svih mogućih pogrdnih atributa, koje je autor, i sam u određenom smislu žrtva Branimira Glavaša, mogao iskoristiti protiv ovog svojedobnog političko-policijsko-vojno-informativnog vlasnika istočne Slavonije. “Glavaš” je, ustvari, briljantan prikaz ne samo pojedinih zločina i konkretnog zločinca, nego same strukture jednog tipa zločina koji su se, nažalost, činili tijekom Domovinskog rata.

“Politički sustav i politika Izraela” zagrebačke politologinje Mirjane Kasapović djelo je sasvim drugoga žanra. Radi se o knjizi širenja znanja. U Hrvatskoj se o Izraelu, višedesetljetnoj notornoj činjenici s televizijskih vijesti, zapravo ništa ne zna.

Knjiga dr. Kasapović pruža nam precizan i neobično detaljan i dubok uvid kako u povijest izrealske državotvornosti, tako i u suvremene političke i ideološke prijepore u toj neobičnoj i iznimno važnoj državi.

Kasapovićkina je knjiga napisana jako pitko (za takav, zapravo znanstveni tip teksta): pročitao sam je, sa zadovoljstvom i bez imalo napora, u samo dvije noći.

“Rječnik tijela” Andree Zlatar predstavlja treću vrstu pisanja među ovogodišnjim finalistima. “Rječnik tijela”, s podnaslovom “Dodiri, otpor, žene”, zbirka je eseja gotovo dominantno privatne intonacije (neovisno od niza teorijskih ili “javnih” elemenata), koja često varira na rubu literature. Pojedina poglavlja “Rječnika tijela”, poput teksta o francusko-alžirskom piscu Yasmini Khadri, predstavljaju čisti užitak čitanja.

Pretenciozni ogledi

Naposljetku, “Spomenar” Marka Grčića, jednog od dva ili tri najvažnija naša novinska urednika unatrag četrdesetak godina, označuje četvrti, ponovo drukčiji tip pisanja. Grčić, veliki prevoditelj i pjesnik, u “Spomenaru” je objavio niz dubinskih, katkad kompliciranih, namjerno pretencioznih ogleda o onome što ga je uistinu fasciniralo i zanima (čime ne želimo reći da ga novinarstvo nije fasciniralo i zanimalo).

Grčićevi tekstovi o T. S. Eliotu ili Ezri Poundu - obojicu je, naravno, prevodio - spadaju među najbolje stranice o visokoj književnosti objavljene posljednjih godina na hrvatskom jeziku.

Izbor za publicističku knjigu 2010. ove je godine članovima žirija donio puno zadovoljstva. Čini se, zapravo, da se kriza književnog izdavaštva, koja upravo trese hrvatsku kulturnu scenu, nije odrazila na kvalitetu publicističke produkcije.