Punih 400 stranica stockholmskog sindroma, i to spram onog tko bi vam trebao biti najsigurnije utočište: vlastite mame

U književnosti je bilo i bit će različitih majki. Ima u književnosti majki nepismenih trudbenica, poput one Maksima Gorkog. Ima tu majki koje su patnice, ima majki heroina. Tu je majka koja u dugu zimsku noć bijelo platno tka. Hamletova majka Gertruda, kao i Brechtova Majka Courage. Ipak, nitko i ništa, nijedna literatura i nijedan film, ne može vas pripremiti na književnu majku koja se zove Agnes Bain - majku iz noćne more. Ona je majka troje djece skromnog podrijetla iz radničkog Glasgowa. Agnes je alkoholičarka. U pijanom će stuporu zapaliti zavjesu u sobi u kojoj joj je djetešce u kolijevci. Krast će kovanice iz mjerila za toplu vodu da bi se opskrbila stoutom do ponedjeljka. U ponedjeljak će "preuzeti socijalnu pomoć s manirama kraljice. Hladno je prošetala pokraj mlijeka u trgovini i brzo kupila dvanaest limenki Special Brewa." Idućeg četvrtka "gledala je u prazni novčanik u kojem su bili samo sveti Juda i paperje koje se skupilo u kutovima". Ta i takva Agnes Bain glavna je junakinja romana "Shuggie Bain" škotsko-američkog pisca Douglasa Stuarta. No - eto paradoksa - roman glasgowskog pisca nije pamflet ljutitog potomka protiv aljkave roditeljice. Naprotiv, "Shuggie Bain" je veliko ljubavno pismo najnesavršenijoj od literarnih rodilja. Autor "Shuggie Baina" Douglas Stuart (1976.) imao je 16 godina kad mu je samohrana majka umrla od alkohola. Kao dijete iz glasgowske radničke klase, htio je studirati književnost, no učitelj mu je obazrivo rekao da "to nije struka za nekog njegova podrijetla". Studirao je nešto konkretno - tekstil - i do tridesete godine života izgradio solidnu karijeru u modnom biznisu. Svoj prvi roman pisao je, navodno, dok je radio deset sati dnevno kao direktor u Banana Republicu. Ponudio ga je izdavačima, koji su ga redom odbijali. Kad je napokon izašao, postao je senzacija. Stuart je za "Shuggie Bain" 2020. dobio Bookerovu nagradu. A čitajući "Shuggieja Baina", čovjek se zapita što je bilo u glavi desetaka urednika koji su knjigu odbili. Jer, Stuartov je roman prokleto dobra, rasna literatura, knjiga nezaboravnih likova, bogatih i slikovitih uvida te nepogrešive, apotekarske strukture. "Shuggie Bain" knjiga je koja prati jedanaest godina odrastanja naslovnog junaka, jednog od troje Agnesine djece. Kad cijela povijest počinje - 1981. - Shuggie je djetešce. Dom drži baka domaćica, tu je još djed veteran Drugog svjetskog rata te otac taksist. Agnes već "ima problema", otac švrlja uokolo, a stvari ne pomaže ni to što je ćaća protestant, "prokleti oranac". Rane su osamdesete, Margaret Thatcher tek stiže na vlast, škotska se radnička klasa počinje rastakati. Glasgow je teško i okrutno mjesto, "papisti" i "oranci" se mrze iz petnih žila, zbog Rangersa ili Celtica može se izgubiti glava, a pogotovo je stradao netko tko je krhak i drukčiji. Netko kao Shuggie Bain. Tijekom jedanaest godina, knjiga prati dekadansu radničkog Glasgowa i jedne obitelji. Iz kuće bježe Shuggiejev brat i sestra. Otac se seli k ljubavnici. Djed umre. Ostaju samo Shuggie i Agnes, bačeni u radničko predgrađe Pithead, gdje su predmet poruge i mržnje. Agnes jer je ispičutura, Shuggie jer ne voli nogomet, jer je feminiziran i "voli kitu i guzice". Pithead je pakao. Ali - Agnes se s tim nosi poput čudnovate heroine, uvijek sposobne da ustane. "Nije mi bila od bogzna kakve pomoći s domaćom zadaćom… bilo je dana kad bi prije umro od gladi nego dobio topli obrok… ali Shuggie je sad gledao i shvatio da na ovom području briljira. Svaki se dan našminkala i napravila frizuru, iskobeljala iz groba i visoko podigla glavu. Kad god bi upala u alkoholnu kaljužu, sljedeći bi dan ustala, odjenula najbolji kaput i suočila se sa svijetom." "Shuggie Bain" je 400 stranica stockholmskog sindroma, i to spram onog tko bi vam trebao biti najsigurnije utočište: spram vlastite mame.