Put u luzersku stvarnost i još dalje

Prvi roman Zorana Malkoča “Kao kad progutaš brdo balona” obilježili su poprilična kaotičnost i manjak spisateljske koncentracije, ali i dojmljivo tematiziranje slavonskog urbanog pejzaža, s naglaskom na postratnu depresiju i beznađe. Malkočeva nova knjiga, ovaj put zbirka priča, u stilskom je smislu puno dorađenija i “urednija”.

Genetska veza između romana i zbirke itekako je vidljiva; i ovdje je riječ o Slavoniji za vrijeme i nakon rata, a likovi su “manji carevi”, živopisna galerija gubitnika koji su i “formalno” upisani u Klub prijatelja Hajduka, svojevrsnu udrugu besprizornih.

Okrutne scene

Alkohol, droga, oklade, krađe dio su njihove svakodnevice u kojoj se samo katkad dogodi neki pomak nabolje. Upečatljive, gotovo naturalističke epizode u kojima dominira nasilje i grubost te društvena skupina za koju nema dobrih vijesti, nadovezuju se na one koje tematiziraju rat i među lošijima su u zbirci.

“Groblje manjih careva” funkcionira kao zbirka-cjelina u kojoj se likovi sele iz jedne priče u drugu, gotovo tvoreći obrise fragmentarnog romana s glavnim likom koji ima “dućan antikvarnih knjiga u gradu u kojem i profesori književnosti čitaju u najboljem slučaju male novine”.

Gradeći često svoje priče upravo na na okrutnim scenama (gola djevojčica u kavezu, čovjek pseto i dr.) i odlično stvorenoj atmosferi, autor uspjeva scene tog “second hand” života učiniti beskrajno tužnim i istovremeno lijepim, ponekad čak i duhovitim.

Razlike u kvaliteti

U tim je scenama i, prije svega, atmosferi najveća snaga ove zbirke, u kojoj priče variraju kvalitetom,od onih sjajnih do lošijih. Malkoč je posve sigurno jedan od autora koji vozi posve “izvan struje”, a“Groblje manjih careva” zbirka je koja nas vozi u luzersku stvarnost, ali i malo dalje.