Rasturena sjećanja na Harmsa i ljubav u doba sovjetskog terora

ZAGREB - Rasturenost svojih sjećanja na život s Daniilom Harmsom , njegova je supruga Marina Durnovo ovako opravdala ruskom publicistu Vladimiru Gloceru. Prije točno godinu dana izgubila je, kaže, svijest čekajući na kolodvoru u Caracasu autobus za Valenciju. Tek tako, čitala je knjigu, pala i udarila glavom.

Koliko je bila u nesvijesti, pet minuta ili sedam dana, to ni sama ne zna, ali zna da je od toga dana polovicu stvari u njenom sjećanju prekrio mrak.

Senzacionalno je svjedočanstvo o životu Daniila Ivanoviča Juvačeva-Harmsa ovim luckastim objašnjenjem, po dražesnoj banalnosti zapleta jedva različitim od cijele njegove književnosti, tako pojela nepouzdana memorija jedne bakice.

Gotovo pedeset godina nakon Harmsove smrti, ništa veliko i senzacionalno ne otkriva težak, sovjetski život Marine Durnovo (r. Malič), osim činjenice da je zaista bila njegova žena i da je preživjela. I da je u ranoj boljševičkoj Rusiji doduše bilo kokaina, ali joj je depresije i bez njegovog aftertastea bilo previše, pa ga je uzela samo jednom. Toga se, zanimljivo, prisjetila!

Dugo se nije znalo postoji li uopće Marina Vladimirovna Malič, dok ju 1996. godine u Venezueli kao staricu, sasvim slučajno, nije pronašao Vladimir Glocer i napravio intervju.

Jedina papirnata stvar koja je do tada dokazivala njeno postojanje bilo je pismo izdavaču Samuilu Maršaku iz 1942. godine u kojem ga obavještava da je Harms, osuđen bez dokaza i sluđen bez simptoma, umro u zatvorskoj bolnici.

Tko je, dakle, Marina Vladimirovna Malič Durnovo ili Fefica, kako ju je zvao Harms? Kronologiju njenog života nemoguće je rekonstruirati na temelju onoga što ona o toj kronologiji ima za reći: nešto malo djetinjstva u aristokratskoj obitelji, nešto malo ljubavi u Sankt Peterburgu, pa revolucija, pa uhićenja, slijed jedne gladi za drugom.

Najčešće su gladovali, ona i Harms. Upoznali su se na liniji njegovog nezajažljivog promiskuiteta i neodoljivog šarma: on je nešto bezveze izlazio s njenom sestrom Olgom, ona im se nekoliko puta pridružila, pa više nije izlazio s Olgom.

To je, otprilike, cijelo objašnjenje tog upoznavanja. Vjenčali su se u proljeće 1934. godine, brzo, administrativno i bez svadbe. Nikada joj nije dopustio da uzme njegovo prezime, jer je smatrao da joj ono može samo otežati život. Kakvo je danas vrijeme, rekao je, nikome ne bismo mogli dokazati da nismo ista osoba! Po ovim je sitnicama jasno da je sve nadrealno u Harmsovoj fikciji bilo realno u njegovom životu i da je od apsurda očekivao samo jedno: da bude krajnje dosljedan.

Na razne je načine Harms, sve jedan infantilniji od drugog, svoj život pretvarao u avangardno umjetničko djelo. Iako su on i Marina u Sankt Peterburgu , tada Lenjingradu, živjeli bijedno, u pola jedne velike sobe, on je naručivao kod krojača odijela za golf, s kratkim hlačama i dokoljenkama na romb, i uvijek bi takav šetao gradom.

Jednom je prilikom, možda nakon smrti pisca Nikolaja Olejnikova 1937. godine, Harms Marini predložio da nestanu, da nekamo odu pješice, u šumu recimo, i da tamo žive. Uzeli bismo sa sobom samo Bibliju, govorio je, i zbirku ruskih bajki. Danju bismo se kretali tako da nas nitko ne vidi, a noću bismo se spuštali u sela, da nam daju nešto za jesti. U znak zahvalnosti ja bih im pričao bajke. To je bio Harmsov plan, što li. Je li Marini Durnovo zbog svega, za vrijeme najgoreg sovjetskog terora, bilo teže s takvim čovjekom? Sigurno. Jednako sigurno, ona taj teror bez takvog čovjeka ne bi ni preživjela.

Harms ni za što nije bio kriv kad su ga uhitili 23. kolovoza 1941. godine. U njegovom su stanu, u Majakovskoga ulici broj 8, od “antisovjetskih” materijala agenti pronašli “pisma u raznim kuvertama - komada 22, bilježnica s raznim napisima - komada pet, religioznih raznih knjiga - komada četiri, jednu knjigu na stranom jeziku, razne zapise na tri lista i jednu razglednicu”.

Šest mjeseci poslije, on je umro na psihijatrijskom Odjelu zatvorske bolnice u Lenjingradu. Pedeset godina poslije, ona je još živa na drugom kraju svijeta, u Venezueli, i gleda u zapisnik pretresa koji još uvijek čuva pa kaže: “Da me je volio, to znam. Samo, nije nam bilo suđeno.”